Prve reakcije u BiH na izbor Tomislava Karamarka i Tomislava Nikolića

• 1. ld
  2. 1
  3. 2
  4. 3
  5. 4
  6. 5
  7. von 15
• zum nächsten Bild

Josip Perkovic

Internationale Ermittler suchen den kroatischen Ex-Agenten Josip Perkovic schon seit 1983: Er soll verwickelt sein in die Ermordung des Exilkroaten Stjepan Durekoviv.

Die Ermittler werfen ihm außerdem vor, im November 1977 versucht zu haben, einen gebürtigen Kroaten zum Mord an zwei in Deutschland lebenden Exilkroaten zu bringen.

Perkovic arbeitete in leitender Funktion für den jugoslawischen Geheimdienst UDBA.

„BITKU DOBIVA ONAJ TKO JE ČVRSTO ODLUČIO DA JE DOBIJE“

 

Odmah nakon općih izbora u RH, koncem prošle godine, počele su prve naznake oštre unutarstranačke kampanje, najduže koju je jedna stranka vodila u povijesti moderne Hrvatske. Ni ne sluteći u što se upuštam, otvorio sam jedan copy/paste blog (http://ibacak.wordpress.com/) početkom 2012. godine na koji sam prenosio skoro sve što je obajvljeno na međumrežju: od najava kandidatura, prvih predviđanja, razgovora s kandidatima pa do zadnjih, čistih obavještajnih uradaka usmjerenih ponajviše na kandidata kojega svi ostali sinkronizirano i kontinuirano prozivaju za (prekomjerno) korištenje obavještajnog podzemlja u kampanji. Nakupilo se tako na blogu skoro pet stotina postova, bez radijskih i TV emisija.

Odmah nakon što su svi kandidati objavili svoje kandidature, napisao sam da će na koncu, i ne znajući datum održavanja Sabora, ostati dva ozbiljna kandidata. Kako sam i pretpostavio, Drago Prgomet je odustao od kandidature u korist nešto starijeg, ali ne i iskusnijeg, kolege Milana Kujundžića. Iako su me mnogi „izvori bliski“ spomenutom dvojcu uvjeravali da bi se oni na koncu trebali „svrstati“ uz Karamarka, znajući tko ih savjetuje u to nisam povjerovao, iako sam se potajno nadao. Jer to bi bio znak izlaska tzv. hrvatske desnice iz začaranog kruga u kojem se neprestano radi u korist vlastite štete. Pretpostavio sam da bi osim Karamarka, trku mogla dovršiti i J. Kosor, ali su je njezini savjetnici uvjerili da njoj kampanja ne treba a da će svi ostali protukandidati ispuhati za ta tri-četiri mjeseca. Kad je vidila da naspram sebe ima ustrajnog Karamarka i pobjede željnog Kujundžića, zajedno sa Šeksom je pokušala odgoditi Sabor do sredine srpnja, preciznije do svog rođendana (?!). Kad u tom naumu nije uspjela, krenula je i ona obilaziti teren. I gdje bi god zatekla poluprazne stranačke prostorije (u koje drugim kandidatima zabranila ulazak), proglašavala bi to zavjerom, prijetnjom članstvu itsl. Kao da su županijski, gradski i općinski čelnici djeca što „lako im je kupit igračke“ ili ih zastrašiti.

 

DOSTA JE BILO PODJELA

 

Članstvo HDZ-a je podijeljeno, bez obzira na trenutnu formalnu (ne)pripadnost stranci na „idealiste“ i „pragmatičare“, nacionalnu i jugo-UDBU,  suvereniste i eurofile. Kako se, iz manje- više istih krugova, krajem osamdesetih napadalo dr. Franju Tuđmana, tako se danas udara po Tomislavu Karamarku. Franji se zamjeralo što je bio Titin general, što je oženio 'komesarku', što je bio na čelu SD Partizan, što se u izgradnji novog pokreta oslonio na razne Manoliće, Mesiće, Boljkovce, i njihove učenike Perkoviće, Mustače itd. Karamarku će neki i jutro nakon pobjede „zavirivati u krevet“, optuživati ga zbog „tijesne pobjede“, proglasiti ga nekompetentnim za vođu nove hrvatske desnice (iako on sam za sebe kaže da se vidi na desnom centru), kazati da je pobijedio uz pomoć (para)obavještajnog podzemlja ili nadzemlja. Sad kada više nije bitno  čija je „baba bila oficir“, tko se na koju stranu češlja i čije „potpore“ su bile lažne, Karamarko će pokazati zrelost za istinskog vođu samo ako imadne snage oprostiti svim protukandidatima sve pa i one najbezobraznije laži, podmetanja i izmišljanja koje su o njemu izgovorili ili na drugi način u javnost plasirali. Osim toga, svi ovi napadi se od danas pretvaraju u Karamarkovu prednost u njegovom budućem političkom angažmanu, jer će mu ljevičari teško izmisliti nešto što mu već njegove stranačke kolege nisu izrekle.

Mediji su, želeći možda proizvesti negativnu reakciju desnog biračkog tijela, pratili svaki detalj, svaku seosku skupštinu temeljnog ogranka, davali prigodu svim kandidatima da govore što hoće i koliko hoće. Na koncu su nas iz sata u sat izvješćivali o svakoj prebrojanoj kutiji, o svakom izrečenoj rečenici iza govornice, izvan dvorane, iz kafića, iz bliže i dalje okolice dvorane Lisinski. I konačno, nakon 17 sati, u ponedjeljak ujutro u 4 sata i 30 minuta objavili: Tomislav Karamarko postao je novi predsjednik HDZ-a! Osvojio je ukupno 971 glas HDZ-ovih izaslanika. Karamarkovu protukandidatu Milanu Kujundžiću pripalo je 860 glasova. Dakle, nije glasovalo „samo“ tisuću članova kako su neki požurili izvijestiti nakon neslavnog odlaska V. Šeksa i J. Kosor, nešto iza pola noći. Bilo je 1831 važećih glasova. Otišlo je svega 170 onih koje ne zanima ni Kujundžić ni Karamarko, a očito ni budućnost HDZ-a, koji konačno može i mora postati prava oporbena stranka. Nekima će ovakav rasplet jednog Sabora biti farsa a ne onaj na kojem se od jednog kandidata bira jedan (HNS, SDP, IDS,...).

U svom pobjedničkom govoru Karamarko nije zaboravio obećati vjernim čalnovima pobjedu na lokalnim, a zatim i predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Apelirao je na zajedništvo, naglašavajući važnost mladeži, kao najveće snage HDZ-a. Dotaknuo se i branitelja i iseljenika za koje je kazao da "nikada više neće biti percipirani kao problem ove države, za koju su dali najviše". Na koncu je pobjednički i korektno rekao, upravo ono što se od njega i očekivalo: "U ovoj stranci nitko ne smije biti suvišan. I zato zaboravljam sve loše što sam doživio u kampanji i pozivam vas da svi zajedno krenemo u bolju budućnost". No, zatražio je i da se uoči budućeg stranačkog sabora raspiše kodeks o ponašanju u kampanji.

Ovaj komentar, uz čestitke novom predsjedniku i svim izabranim dužnosnicima HDZ-a, završavam rečenicom L. N. Tolstoja, koju je tim Tomislava Karamarka odmah na početku kampanje postavio kao lajtmotiv njegovig službenih stranica: „Bitku dobiva onaj tko je čvrsto odlučio da je dobije“.

Ivan Baćak

Poštovani gospodine predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče Vlade RH i cijenjeni gospodine predsjedniče Sabora RH,

s velikim zanimanjem i odobravanjem pratili smo polaganje vijenca ispred spomenika žrtvama Križnog puta u Teznom. Pratili smo prethodne objave oko te teme i bili smo iskreno i ugodno iznenađeni onako odvažnim izjavama koje ste pred medijima dali tim povodom.

Budući da ste sva trojica najviši dužnosnici hrvatskog naroda i države pretpostavljamo da ste unaprijed pripremili izjave, da ste o njima dobro promislili i da ste svjesni veličine i težine toga odvažnoga koraka.

Kao nitko do sada, Vi ste pred svom javnošću priznali zločine koje je partizanska vojska počinila nad Hrvatima. Vi ste izbjegavali riječ Hrvati, ali ste umjesto imena svog naroda koristili naziv “Žrtve Križnoga puta”. I sami znate da se ovdje radilo o hrvatskim žrtvama, a ne o pripadnicima neke nepoznate ili miješane vojske ili civila.

U svojoj ste izjavi, gospodine Milanoviću, naveli da se radilo o ratnim žrtvama i istaknuli ste da su pobijeni bez suda, a i da im se sudilo nisu smjeli biti pobijeni samo zato jer su pripdanici druge vojske, da je među ubijenima bilo i civila i djece.

Uvjereni smo da ste kao osoba govorili iskreno, no ono na što Vas upozoravamo i ono što moramo postaviti u kontekst Vaše službe i kontekst povijesne težine Vaših riječi.

Gospodine predsjedniče Milanoviću, Vi ste govorili o ratnom zločinu? Pitamo se je li to namjerna formulacija ili je riječ o pogrješci. Samo da Vas podsjetimo, rat je završio dana 8. svibnja 1945., a zločini, pokolji su se dogodili nakon toga. Mišljenja smo dakle da se vjerojatno ne može govoriti o ratnim zločinima, nego o pokolju civila, odnosno civilnih zarobljenika. Možda nismo u pravu što se tiče preciznosti naziva, ali svakako se u ovom slučaju radi o najvećem poslijeratnom zločinu za koji je odgovorna partizanska vojska.

Poštovana gospodo. Uvjerni smo da su Vaše riječi iskrene i da ste kao demokratski izabrani službenici svojeg naroda konačno odlučili preuzeti odgovornost u okviru vlastitih kompetencija te djelotvorno pokazati da ove riječi nisu obične ispraznice, da niste zarobljeni osobnom obiteljskom prošlošću i da ste spremni učiniti sve da konačno humanost pobijedi nad ideologijom diktature i zatiranja istine.

U tome smislu očekujemo od Vas da konačno ozbiljno pokrenete sudske ili druge odgovarajuće postupke protiv počinitelja, odnosno onih koji te zločine u javnosti negiraju, omalovažavaju ili čak još uvijek se pozivaju na ideologiju koja je bila odgovorna za te strašne pokolje nad Hrvatima i Hrvaticama.

Očekujemo od Vas kao slugu hrvatskog naroda i demokratski legitimiranih predstavnika da kao dokaz iskrenosti odmah pokrenete sve neophodne korake da bi se sa svih javnih mjesta u Republici Hrvatskoj uklonili nazivi ulica i trgova koji svojim nazivom odaju počast počiniteljima tih zločina, prije svega imena glavnog naredbodavatelja i komunističkog diktatora Josipa Broza Tita.

Očekujemo od Vas da zabranite svako veličanje i javno isticanje simbola komunizma kao simbola koji su ideološki bili podloga za ove pokolje.
Poštovana gospodo predsjednici, uvjerni smo da ćete, sukaldno Vašoj državničkoj odgovornosti i vašem demokratskom nazoru, učiniti sve da Vaše riječi žaljenja ne ostanu samo puka forma za medije i obična ispraznica bez imalo sadržaja, ali time pune sarkazma.

Uvjereni smo da biste ovakvim koracima razuvjerlili sve one koji su mišljenja da ste Vi kao demokratski izabrani predstavnici naroda, samo formalno demokrati, a da se još uvijek u Vašim djelima i nazorima kriju natruhe komunističkog ideološkog totalitarizma.

Sigurni smo da ćete konačno napraviti pomak i svojim djelima uspostaviti most pomirbe i zacjeljivanja dubokih rana u hrvatskom narodu. Ukoliko to ne poduzmete uvjereni smo da ćete time samo pokazati da je javna isprika i žaljenje u stvari bilo još veće ruganje žrtvama, a vaše suze da su bile samo krokodilske suze.

Sve dok hrvatski trgovi i ulice nose ime komunističkog zločinca i glavnog naredbodavatelja ovih pokolja narod će s pravom smatrati da se Vi kao njegovi predstavnici još samo izrugujete žrtvama. Uvjereni smo da ćete smoći snage i u interesu hrvatskog naroda, svih žrtava i pomirbe napraviti ove konkretne korake.

Vrijeme je da grobove svih žrtava prekrije mir, a u Vašim rukama je vijenac, cvijet mira. Očekujemo konkretne korake i želimo Vam mnogo odlučnosti i snage u provedbi Vaše vlastite ideje o pomirbi i žaljenju svih nevinih žrtava.

Pomak – udruga za aktivno oblikovanje demokracije

U Zagrebu, dana 17. svibnja 2012.

Dame i gospodo, dragi prijatelji.

Članovi Zavjeta i prijatelji. Čast mi je i zadovoljstvo ponovno vidjeti toliko dragih likova. Ili su ozbiljna vremena i nešto se događa…

Ili smo došli tek na proslavu na kojoj od nas tek traže da prošećemo: kao nekad uzdignute glave.

TKO SMO MI ODAKLE DOLAZIMO?

Kao i svaki narod i mi imamo svoju povijest. I kao svaki narod iz nje za svoju budućnost moramo iznaći pozitivne sastavnice našega političkoga bića na temelju kojega izgrađujemo našu političku stvarnost kao temelj upravo političke budućnosti. Upravo na tom promišljanju Franjo je Tuđman osmislio pokret HDZ-a kako bi poveo narod i uspostavio hrvatsku državu. Starčević – Radić – Hebrang – Stepinac!

Tuđman je uzeo: Starčevićanstvo kao zauzimanje za uspostavu hrvatske države (poznato i kao hrvatsko državno pravo). Radićevu republikansku misao. Hebrangov hrvatski antifašizam. Stepinčev antitotalitarizam (njegovo čuveno, ne!!! i fašizmu i komunizmu) te njegovu moralnu vjerodostojnost u zauzimanju za pravo hrvatskoga naroda da postoji i ima svoju hrvatsku državu.

Samo je Starčević umro prirodnom smrću. Ostali su svoj zauzimanja platili vlastitim životom.

Sve su to uspravnice hrvatskoga političkoga bića koje su vodile i dovele do pobjede pod vodstvom doktora Franje Tuđman: uspostavljena je hrvatska država i obranjena konstitutivnost hrvatskoga naroda u BiH.

Konstitutivnost, braćo moja, nije tek ustavna floskula ona je, kako ju je i Ustavni sud BiH definirao: jamstvo državotvorne uloge konstituenta i  njegove kolektivne jednakosti.

Odakle dolazimo? Iz Hrvatske republike Herceg Bosne koja je uspostavljena na temelju otpora hrvatskoga naroda agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Izrasla iz Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, koja se na dan tragedije Vukovara, usudila izreći da će se feniks dići iz pepela, i da će se unatoč trenutnim porazima i tragedijama, i u ratnom vihoru uspraviti hrvatska kralježnica: Kupres – Vukovar – Knin.

I kada su neki već ozbiljno šurovali s agresorom, sjetite se Historijskog sporazuma te da su nam Tunjo Filipović i Radovan Karadžić nudili ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH u krnjoj Jugoslaviji – mi smo se vođeni Matom Bobanom odlučili oduprijeti svakoj Jugoslaviji i pripremali za obranu.

Već smo doživjeli prve žrtve, i Uništa i Ravno, i već smo čuli da to i nije bio njihov rat.

Ali naš bio jest.

I mi smo stali nasuprot agresoru, nasuprot smrti i čeliku. I nespremni doživjeli prve velike žrtve baš na Kupresu i uspostavili Hrvatsko Vijeće Obrane; konsolidirali obrambene crte, preuzeli obranu grada Mostara i u Lipanjskim zorama pobjedonosno slavimo prve velike obrambene uspjehe.

Uspostavljamo s mukom improvizirani sustav vlasti na slobodnom teritoriju. I nitko, unatoč ratu nije bio ni gladan  ni žedan. Prihvaćamo tisuće izbjeglica bez obzira na nacionalnost.

I onda umjesto da nam budu zahvalni, po tko zna čijem planu, u skladu s vlastitim tako promišljenim interesima, i nas se pokušava pred međunarodnom zajednicom optužiti kao agresore, a sebi politički osigurati status jedine žrtve.

I ratni se sukob izazvan agresijom pretvara u rat svih protiv svih.

Tako se usred ratnog vihora uspostavljaju tri improvizirana sustava vlasti da bi se Owen-Stoltenbergovim planom to i definiralo kao polazna osnova za završetak rata. Od ta tri improvizirana sustava vlasti u ratu, onakvom kakav je bio – s ponosom možemo reći da je naš sustav Herceg-Bosne, unatoč svim svojim manjkavostima bio daleko najbolji, najučinkovitiji i najhumaniji, unatoč svim glupostima koje su se i nama znale događati.

Ostaje vječni žal što nismo imali mirnodopsku priliku poraditi na Herceg-Bosni, i u smislu njezine demokratizacije, i u smislu konsocijacijskih prava onih, koji su kao pripadnici drugih konstitutivnih naroda živjeli s nama. Vjerujem, da se povijest tako razvijala da bi i u tom pogledu Hrvatska republika Herceg-Bosna bila uzor i primjer kako se može živjeti i uvažavati razlike.

Umjesto toga Herceg-Bosnu i Hrvatsko Vijeće Obrane unijeli smo u Federaciju BiH koja se kao takva trebala naći u konfederaciji s Republikom Hrvatskom.

Otrpjeli smo gubitak. Nitko čašu meda ne popije da je čašom žuči ne zalije.

Ako je to bilo jamstvo uspostave države Hrvatske, nije bilo i nema žrtve koju nismo bili, i nismo, u stanju podnijeti. Stoljećima smo je sanjali.

I dosanjali: Kupres – Knin – Vukovar!!! Olujni dani ponosa i slave.

I tko je na Bočcu isključio struju kako bi Milošević shvatio da je doživio konačni ratni slom i da je prinuđen pristati na mir. Koga je Holbrook zvao iz Beograda da se to učini: Stipu Mesića, Tunju Filipovića, Željka Komšića ili je zvao Gojka Šuška…

Čija je ruka zaustavila rat na mome otoku?!

I počeli smo živjeti u miru.

Republika Hrvatska sa svojim snovima o članstvu u NATO-u, Europskoj uniji, a mi u Bosni i Hercegovini s provedbom Daytona po volji moći Međunarodne zajednice.

I nešto se počelo događati.

Nakon smrti doktora Franje Tuđmana politička elita u Republici Hrvatskoj počela se natjecati u približavanju Europskoj uniji: odricati se svega čega su se mogli odreći samo da uđu u Obećanu zemlju.

Među prvima su se odrekli nas Hrvata u BiH, to najmanje košta, i našu političku sudbinu prepustili u ruke međunarodne moći. Zatim su identificirali, locirali, uhitili i transferirali Domovinski rat. U međuvremenu su rasprodavali narodnu imovinu kao da je njihova. I tako je, kao što je to već davno naslutio Josip Jović, pohlepa pojela srce.

U predvratju smo Europe i sinovi komunista vrše zadnji transfer, što će učiniti. Imaju i oni pravo voditi Hrvatsku. Nije sporno. Ali karakter otkrivaju na svakom koraku. Poriču grijehe očeva. Poriču Bleiburg i zločin koji je počinjen. Istina je nisu svi ubijeni na Bleiburškom polju, tamo ih je najmanje ubijeno. No tamo je podignut spomen i sjećalo se žrtava, o kojima njihovi očevi nisu dopuštali niti govoriti. I upravo na toj simboličnoj razini potez je sinova još jedna potvrda ustrajnosti u grijehu. Nije neoprostivo pogriješiti. Treba se pokajati i bit će oprošteno. No, ustrajati u grijehu to je neoprostivo.

Znam, izmijenilo se vrijeme i nisu više sami, ipak je demokracija, pa i oni sami ne zovu se više komunisti, nego si traže nova imena po sjedištima internacionale. Pa ipak nije da nas nije strah: koga je zmija klala i gušćerice se boji.

A što tek reći o vlasti u Federaciji. Na vlasti je kažu crveno-crna koalicija bošnjačkih predstavnika (i zastupnika) i, nažalost, hrvatskih pripadnika. Narod ih nije izabrao.

Tko su hrvatski pripadnici. Dično nose ime: HSP. (Starčević bi se okrenuo u grobu.)

Lagumdžija, u noći, nakon izborne pobjede slavodobitno uzvikuje: Ovo je najveća pobjeda poslije četerest-pete! I tko mu to hrli u zagrljaj.

Još davno je jedan moj prijatelj govorio: Ako ti je u politici netko previše desno, pazi se, prije ili kasnije ukazat će ti se slijeva.

Iako u hrvatskom narodu već stoljećima živi Priča o Radakovim stijenama. nadomak hrvatskoga kraljevskog grada Bobovca; niti iz te priče, niti iz povijesti kao da ništa nismo naučili. Radak je, kad je uvidio da je Turska sila prevelika i da je pad grada samo pitanje vremena, pomislio da bi dobro bilo da na račun vlastite braće ostvari nekakav probitak. Otrčao Turcima i kazao im za tajni ulaz u utvrđeni grad. I tako ubrzao pad grada koji bi se ionako dogodio, mislio je Radak, dakle i nije neka velika šteta; ta to je samo pitanje vremena, opravdavao se; i očekivao nagradu. Kada su Turci obavili posao koji su trebali, i on zatražio vlastitu nagradu, turski ga je zapovjednik strmoglavio niz liticu, upravo na Radakove stijene. Ne znam zašto me ovo podsjeća na nedavni televizijski razračun  Predsjednika Federacije Živka i njegova ministra Heleza. Ravnopravnost hrvatskoga naroda važnija je i od ministarskih i zastupničkih plaća i od mesne industrije. Pravo hrvatskoga naroda nije ono s čime se može trgovati i trguje. Ne može se ponižavanjem naroda i kupovinom glasova kao da se kupuju ovce dosegnuti politička niti osobna sreća. Niti osobno, niti narodno dostojanstvo. Da bi se oprostilo nužno je pokajanje. Javno. Ljudsko i hrvatsko. Ne smije se osporiti narodno pravo. I ma kako narod izabrao krivo. On, narod, mora imati pravo na vlastiti izbor.

Još davne 1998. u hrvatskom političkom biću dogodio se politički sukob zagovornika konsoscijacijske konstitutivnosti bez teritorijalnog jamstva i onih koji su tvrdili da bez teritorijalnog jamstva nema ni konstitutivnosti ni ravnopravnosti.

Tada su predstavnici teritorijalnog jamstva uspjeli odnijeti pobjedu.

Uspon te ideje slomljen je voljom međunarodne moći 2001. kada je po prvi put nametnuta vlada bez predstavnika hrvatskoga naroda (s njegovim pripadnicima).

Alijansa za promjene.

U međuvremenu su nam Bošnjaci triput nametnuli člana Predsjedništva i evo opet Vladu Federacije.

Mi smo obnovili rad Hrvatskog narodnog sabora.

Održali sjednicu. I kao da nemamo više potrebe sastajati se.

Navodno rade tijela HNS-a. Možda i rade, ali običnom puku pa i nama nešto upućenijima, to se ne da vidjeti. Možda će to tek biti moguće na BH televizijskom kanalu na hrvatskom jeziku.

Mudrovanja, obećanja i priča o rekonstrukciji federalne vlade.

Je li to njezina rekonstrukcija ili uspostava federalne vlade u skladu s ustavom i zakonom. Federalne vlade koja je legalna i legitimna. Kakva je to država u kojoj je moguće da tri puta bude izabran hrvatski član Predsjedništva koji je legalan, ali nije legitiman. (Jednom Križanović, dvaput Komšić): da ga jedan narod nameće drugom narodu.

Kakva je to Federacija u kojoj jedan narod dva puta bira navodne predstavnike u vladi drugom narodu. To je država u nebo vapijuće nepravde.

Može li igdje gdje nije kao grijeh struktura ugrađena nepravda dogoditi se takva nepravda. Ne može. Jer fino institucionalno podešavanje ove države, po volji narodne moći, ugradilo je u nju kvaku 22: svi su ravnopravni – ima i ravnopravnijih. I ne može nigdje i može svugdje gdje iza takve nepravde stoji volja međunarodne moći. Što nam to govori o njezinu karakteru?

I što je tu i što može učiniti Zavjet. Ponovno se okupljaju branitelji Domovine. Ono što je sveto u Zavjetu jest da u njemu mogu biti svi bez obzira na stranke i bez obzira na udruge proistekle iz Domovinskog rata. Svi kojima je Hrvatska na srcu i svi kojima je ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH iznad njih samih i iznad samog života. Ako je itko dokazao da bez teritorijalnog jamstva nema ravnopravnosti onda su to bošnjačke političke elite. Od ratne žrtve Miloševićeve politike – dorasli su do političkih baštinika njegovih političkih ideja za krnju Jugoslaviju. Ako je itko dokazao da je put Herceg-Bosne bio jedini mogući put opstojnosti i jamstvo budućnosti onda je to moć međunarodne zajednice, jer je ona učinila sve, i još uvijek čini, da bi nas onemogućila u našim legalnim i legitimnim zahtjevima za uspostavom Bosne i Hercegovine u kojoj će sve ono što je legalno ujedno biti i legitimno (odražavati volju naroda). I stoga jedino teritorijalno jamstvo izbora hrvatskoga člana predsjedništva, jedino teritorijalno jamstvo izbora u tijela vlasti u BiH daje mogućnost hrvatskome narodu da sam bira vlastite predstavnike, da sam u okviru HNS-a uspostavlja vlastite projekcije političke, gospodarske, kulturne i svake druge budućnosti.

Što je Zavjet. I čemu se zavjetuje.

Hrvatskom narodu od Vukovara do Mostara – od Mostara do Dubrovnika. Da će Hrvatske biti. I da će Hrvati biti ravnopravni u BiH.

Ako netko sanja da će nas uvući u Jugoslaviju.

Ne će proći.

Ako netko sanja da će dopustiti Srbima da uzmu pola BiH, a oni drugom polovicom upravljati poput aga i begova.

Ne će proći.

Zavjet su branitelji Domovine.

I položili su zavjet za miran san hrvatskoga naroda - da ga nitko više i nikada izručiti ne će na Bleiburškom ili nekom drugom polju.

 

O problemima mladih govorio je u ime mladeži Zavjeta mladić Lasić, koji je posvjedočio i konkretnu korist djelovanja za mlade kroz ovu udrugu. Dvojica sveučilišnih profesora, dr. Vjekoslav Domljan i dr. Marko Tokić, su svatko iz svog kuta, u kratkim crtama opisali teški položaj ne samo Hrvata, nego svih građana u BiH. Za nimalo optimističnu integralnu gospodarsku dijagnozu BiH kakvu je iznio prof. Domljan, nema brze terapije, ali je prof. Tokić na koncu svog govora dao odgovor pozivajući nazočne na obnovu Zavjeta koji su prije nas svojim djelovanjem i životom potvrdili pokojni predsjednik Franjo Tuđman, ministar Gojko Šušak, predsjednik HR HB mr. Mate Boban i tisuće onih koji zasigurno nisu život žrtvovali za sva poniženja koja doživljavaju Hrvati danas od Posavine do Neuma, od Drvara do Mostara. Tokić je prozvao prošlu hrvatsku vlast zbog „identificiranja, lociranja, uhićivanja i transferiranja Domovinskog rata“, aktualnu vlast Republike Hrvatske zbog „poricanja Bleiburga i zločina koji je počinjen“, jer je tamo podignut spomen i jer smo se tamo, i kad je to bilo zabranjeno, „sjećali žrtava o kojima nam očevi (današnjih komunista) nisu dopuštali niti govoriti“. Takav njihov odnos spram prošlosti ocijenio je kao „potvrdu ustrajnosti sinova u grijehu očeva“. Zasigurno se ni visokim dužnosnicima HSP-a BiH, nazočnim na ovom skupu, ne će svidjeti Tokićev dio govora o „crveno-crnoj“ neprirodnoj koaliciji hrvatskog HSP-a i bošnjačkog SDP-a. U retorički spretnom isprepletanju bliske i nešto dalje krvave povijesti  Hrvata u BiH, Tokić je naglasio da „ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH mora biti važnija i od ministarskih i zastupničkih plaća i od mesne industrije“, te da nitko nema pravo negirati pravo naroda na izbor vlastitih zastupnika. Tokić nije oduševljen ni trenutnim (ne)djelovanjem Hrvatskog narodnog Sabora, prozivajući čelnike te institucije zbog nedjelovanja u državi u kojoj je na djelu „u nebo vapijuća nepravda“.  Na koncu je iskazao radost zbog okupljanja branitelja Domovine, „svih kojima je ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH iznad njih samih i iznad samog života“, svih koji su „položili ZAVJET za miran san hrvatskog naroda – da ga nitko više i nikada ne će izručiti na Bleiburškom ili nekom drugom polju“.

Zdenko Ćosić na bleiburškoj komemoraciji: Komunistička vlast je osmislila, planirala i provela zločin masovnih smaknuća i progona

U ime pokrovitelja, Županije Zapadnohercegovačke, na samom početku današnje komemoracije u Bleiburgu, prigodnim riječima, nazočnima se, kao i cijeloj hrvatskoj javnosti, obratio Zdenko Ćosić, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke.

Govor Zdenka Ćosića, predsjednika Vlade ŽZH, prenosimo u cjelosti:

"Štovani zbore, nalazimo se na mjestu koje svojom simbolikom nadilazi zemljopisne granice i povijesne nadnevke događajaja.

Stojimo na mjestu koje neraskidivo spaja sve one rovove, sve jame, sve jarke i zazidana rudarska okna iz kojih nas dozivaju nevine duše poubijane braće, sestara, sinova i očeva, odavde do Makedonije – dozivaju nas žive, čekajući dostojanstvo u smrti, nakon što su im zlikovci oduzeli pravo na život.

Oni pripadaju vječnosti i mogu čekati – mi pripadamo trenutku i sramimo se čekanja.

Bleiburg je mjesto kozmičkog jedinstva nas živih i njih mrtvih.

Pola stoljeća ubijanja ubijenih, pola stoljeća ubijanja sjećanja, pola stoljeća komunističke proizvodnje zaborava i zabrane spomena, nije imalo učinka!

Naprotiv: duboko u kolektivnom sjećanju naroda ispisan je trajni sveti registar žrtava Bleiburga a njihov najveći spomenik postali smo mi živi ljudi.

Danas, kad čista srca i čiste misli odajemo najdublje štovanje našim mučenicima, njihov uzvišeni duh svečano useljava u naše živote i to ih čini besmrtnim.

Komunistička vlast je osmislila, planirala i provela zločin masovnih smaknuća i progona u prvom desetljeću nakon drugog svjetskog rata.

Tu, međutim, nije kraj našega križnog puta.

Zastrašivanje, teror, podmukla smaknuća i montirani sudski procesi, trajali su do kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Na hrvatskom križnom putu urezana je postaja sjećanja na sve poubijane svećenike kao i preživjele franjevce-mučenike iz moje Hercegovine, kojima su komunistički sudovi nakon drugog svijetskog rata izrekli 357 godina robije.

Rekli su, opravdavajući svoj zločin: „oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela“!

Povijest im je odgovorila: oni nikada neće umrijeti, a Jugoslavija nikada više neće živjeti!

Kad je politički i vojni teror Beograda opet probudio neuništivi hrvatski san o slobodi i državi, devedesetih godina prošloga stoljeća) kad su hrvatski domoljubi obranili tu slobodu, komunistički prvaci su progovorili o Bleiburgu, tvrdeći da su tek osamdesetih godina (40 godina kasnije) čuli o pokolju.

Drugim riječima: ugledni profesori, sveznajući obavještajci i visoki političari, nisu ništa znali iz povijesti svoje partije – bili su početnici, prvašići kojima je neka vila-učiteljica nakon 40 godina šapnula što se dogodilo ovdje nakon što je u Europi oružje utihnulo.

Kad, gle čuda, odjednom ista ta partija, ti isti prvašići koji do jučer nisu ništa znali - opet sve znaju: donose povijesni, politički, juristički i moralni sud o bleiburškoj komemoraciji i ukidaju pokroviteljstvo nad njom!?

Žele nam poručiti da nevine žrtve Bleiburga i Križnoga puta treba opet prepustiti zaboravu.

Žele reći da nema smisla odavati počast onima čija žrtva nije imala smisla!

Mi znamo: Oni koji su dali smisao svome životu, imaju smisla i u svojoj smrti", kazao je Zdenko Ćosić prigodom ovogodišnje komemoracije bleiburškim žrtvama.

 

M.B. / HRsvijet

OD DELMINIUMA DO TOMISLAVGRADA

Svaki narod svoju povijest piše

Ljutom mukom, krvlju ponajviše.

Temelj svega prošlost nam je sveta,

Sve unatrag do početka svijeta.

Prošlost plete mrežu od istine

...
Nebrojene vijeke i godine.

Jedni bježe od povijesti svoje,

Il po volji vlastitoj je kroje.

Drugi lažu, treći nadodaju,

Ali jedne stvari ne poznaju:

„Istina se neće promjeniti,

Ma kolikim perjem da se kiti“!

Ja ću tebi dragi slušatelju

Jednu povijest ispričati cijelu.

Otvoreno poručujem svima:

„Ova priča svog temelja ima“

Poslušajte što povijest svjedoči!

Nek istina ispliva pred oči.

Da zaborav nikad ne sakrije

Ono čime ponosit se smije.

Riječ u grlu odmah mi zastane

Tek na spomen povijesti nam slavne.

I na prošlost Tomislava-Grada,

Koju ću vam ispričati sada.

Od dalekih pradavnih vremena

I njegovog velikog znamena.

Što potječe još iz stare ere

Prije Krista što u povijest stere.

Drevno pleme dalekih Ilira

Postojbinu ovdje odabira.

Delmatima oni su se zvali,

Ovo mjesto sebi izabrali.

Delminium sjedište im bio,

Gdje se centar Ilirika krio.

Čuvale ga drevne junačine

Iz dvadeset i jedne Gradine.

A najtvrđa na Libu je bila,

Mnoge kosti Rimske podrobila.

Pod okriljem Teute kraljice

Široke su imali granice.

Sve od Krke pa do Albanije

Znamenite zemlje Ilirije.

A napose pleme od Delmata

Junačina i sinova rata.

Ova zemlja mnoge kosti krije

Starorimske krvave legije.







Pola svijeta Rim je osvojio

Al Delmate nije pokorio.

Tri stoljeća čuvaše Gradine

Te Delmatske kršne junačine.

Sva plemena Ilirska su pala

Al Gradina slobodna je stala.

Delminium i Salona stara

Novu povijest Europe stvara.

Centri moći od starih Delmata

Novoj eri otvaraju vrata.

Još u vrijeme od rođenja Krista,

Tu se snaga u raskoši blista.

Sve dok strašni vođa Tiberije

Rimsku vojsku okupio nije.

Svu je svoju vojsku sakupio

Na Delmate kad je udario

Od godine šeste do devete

Dizala se koplja i mačete.

Jurišao strašni Tiberije

Baš na srce zemlje Ilirije.

Na Gradine i Salonu staru,

Svom žestinom u najvećem jaru.

Tri godine žestokoga rata

Vodila je šačica Delmata.

Al padoše mukom iscrpljeni,

Stara Delma i vojnici njeni.

Od Delmata posta Dalmacija

Jedna nova Rimska provincija.

Delmati se Rimu pokorili

I gradove svoje obnovili.

Delminium opet procvjetao,

U veliki grad se sazidao.

Na raskrižju puteva i ljudi

U ljepoti stari grad se budi.

Delmati se s Rimom izmirili

Savezništvo čvrsto su sklopili.

Postadoše čuvari granice,

Od Panonske daleke ravnice

Šest stoljeća savezništvo vlada,

Dalmacija procvjetala tada.

Delminium, Salona još više,

Metropolom tad se učiniše.

Oslonac su Rimljanima bili

I zapadno carstvo im štitili.

Od najezde Huna i Avara,

Od opasnih Gota i barbara.

Iliri se rano pokrstili,

Jer pod Rimskom upravom su bili.

Još za Rimskog cara Valerija,

Delminium posta biskupija.

Na prostoru današnje Crkvine,

Još postoje njene ruševine.

Dalmacijom kultura procvala

I poznate Ilire je dala.

A jednoga svima dobro znana

Čuvenoga Dioklecijana.

Sve od Krista do šestog stoljeća,

Prosparitet svuda se osjeća.

Na prostoru Duvna današnjega

Bješe centar carstva zapadnoga.

Biskupi su ovdje stolovali

I kulturu novu podizali.

Tek pri kraju šestoga stoljeća

Osvanuše krvava proljeća.

Avari se divlji podigoše,

Dalmaciju cijelu porušiše.

Po stoljeća krvavoga rata

Tu na zemlji Ilirskih Delmata.

Što u znoju biješe sagrađeno

Do temelja tad je porušeno.

Delminium do zemlje se briše,

A prelijepa Salona još više.

I palača Dioklecijana,

Ljepotica plavoga Jadrana,

Nepovratno tada se razara

U naletu barbarskih Avara.

Oteli su Rimu Dalmaciju,

Tu najljepšu Rimsku provinciju.

U osvitu sedmoga stoljeća,

Smrt i užas svuda se osjeća.

Heraklije, car iz starog Rima

Ljut boj bije s divljim Avarima.

Te on šalje poziv do Karpata,

Do plemena velikih Hrvata.

Hrvati su pred seobom bili

I o novom zavičaju snili.

Pet plemena, petorica vode,

Dalmaciju da si oslobode.

Po legendi petorica braće

Prihvatiše teške se zadaće.

Dvije sestre oni su imali

Imenima ovako su se zvali:

Najstariji Klukas po imenu,

Starješina u svome plemenu.

Lobelos je drugi brat mu bio,

Što je drugo pleme predvodio.

Kozentes je brat po redu treći,

I sve jedan od drugoga veći.

Četvrti se Muhlom nazivao,

A Hrobotos najmlađi se zvao.

Svi po jedno vodili su pleme

Da Delmatsku zemlju oplemene.

Po legendi imena im znana.

Ko i sestre Tuga i Bugana.

Klukas biješe za prvoga kneza,

I prvoga Hrvatskog viteza.

Na Avare mačete su digli

Dalmaciju na noge podigli.

Barbare su zavjek dokrajčili

I Hrvatsko gnijezdo su savili.

Od obale mora Jadranskoga

Do područja ravnog Panonskoga.

K njima stižu ostala plemena

Da se širi klica od sjemena.

Hrvati se brzo raširiše

I sporazum s Rimom učiniše.

Tad iz Rima svećenici stižu

Novi temelj kršćanstva podižu.

Hrvati se brzo pokrstiše

I gradove stare obnoviše.

Delminium Županjac prozvaše

I povijest mu novu ispisaše.

Na temelju Dioklecijana

Kultura je nova sazidana.

Split se gradi u svojemu sjaju,

Hrvati mu novu sliku daju.

Kršćanstvo se sve više razvija,

Opet Duvno posta biskupija.

I sjedište Hrvatskih knezova,

Tih junačkih starih vitezova.

A sedamsto pedeset i treće,

Opet povijest iz Županjca kreće.

Tu je Sabor na Duvanjskom polju,

Uspostava za budućnost novu.

Nema više Hrvatskih plemena,

Već Hrvatska „Bijela“ i „Crvena“.

Jednodušno tad se podržava

Da se stvori Hrvatska država.

Red i zakon, kako i priliči,

Da se Hrvat sa Hrvatskom diči.

Crkvena se uprava formira

Blagoslovom kneza Budimira.

Sretna zvijezda Sabor je vodila,

U Duvnu se Hrvatska rodila.

Duvno polje, zlatna su ti vrata,

Ti si majka svakoga Hrvata.

Ti si majka naših slavnih ptića,

Dične loze Trpimirovića.

Svi potomci nama dobro znani,

Sve knezovi redom odabrani.

A napose deseto stoljeće,

Slave će ti donijeti najveće.

Europa pred raskolom stoji,

Rimsko carstvo zadnje dane broji.

Franački se imperij raspada,

I rasulo Europom vlada.

Mađarska se plemena podižu,

Svim okolo crni dani stižu.

Tad Tomislav Dalmacijom vlada,

Dok Hrvatska na sjeveru strada.

On sakuplja vojsku, konjanike,

Dične momke, hrabre podanike.

Sa juga se silna vojska diže

I na sjever Hrvatske pristiže.

Oko Save i duboke Drave

Pogaziše vandalske Mađare.

Granica se postavlja na Dravi,

Tomislava Europa slavi.

Tad Tomislav Mihajla poziva,

Novi savez sa njime osniva.

Knez Mihajlo Višević se složi,

Te Zahumlje Hrvatskoj podloži.

Tad su bili i Kotor i Boka

Pod granicom Hrvatskog istoka.

Sve od Istre pa do Albanije

Novi barjak Hrvata se vije.

U to doba Hrvatska je bila

Europska nova velesila.

Dotad biješe neznatna i mala,

Zato je se kneževinom zvala.

Knez Tomislav skuplja vlasteline

Sve od Istre pa do vode Drine.

I od Boke pa do Panonije,

Sve biskupe, svake biskupije.

Na Duvanjsko polje ih saziva,

Na krunidbu svoju ih poziva.

Opet Duvno centar od Hrvata,

Svoja zlatna otvorio vrata.

Mnoštvo puka zaposjelo polje,

Zbog vladara od narodne volje.

Da prslave zlatnu krunu kralja

Što zaslugom na glavu mu stavlja.

I Hrvatsku kraljevinom čini,

I veliku slavu im učini.

Prva kruna kraljevska se diže,

Prvo žezlo u Hrvatsku stiže.

A devetsto dvadeset i peta,

Za Hrvate godina je sveta.

Kralj Tomislav prvu krunu prima

Uz blagoslov i na ponos svima.

Moć i snagu on je krunisao,

Najsjajniju povijest ispisao.

Bugarskoga cara Simeona,

Tomislav je zbrisao sa trona.

Njegovu je vojsku pogazio,

Europu cijelu zadivio.

Nikad više takvoga vladara,

Nikad više boljeg gospodara.

Nikad Duvno neće takvo biti,

Nit od njega većeg ugostiti.

Centar moći budućih kraljeva

Iz Županjca k Jadranu se slijeva.

Al titulu Kraljevskoga grada,

Držalo je, a drži i sada.

Mjenjali se kraljevi, vladari,

Mjenjao se i Županjac stari.

Al je posjed Kraljevski se zvao,

Uspomenu na Kralja čuvao.

Sjaj se krune u njemu osjeća

Sve do kobnog petnestog stoljeća.

Dokle Sultan Bosnu ne porazi,

Stjepanovu krunu ne pogazi.

Crne magle Bosnu obavile,

Pet stoljeća nisu se bistrile.

Osmanlije, divlje krvopije,

Takve zemlja upamtila nije.

Zadivljale horde ubojica

I podmuklih bijednih varalica.

Njihova je civilizacija,

Moral, znanje a i religija,

Na razini onih što po grani,

Svu utjehu vide u banani.

Kulturni su onoliko bili

Kao konji koje su jašili.

Svetu zemlju Hrvatsku zgaziše,

Robovima Hrvate učiniše.

Što tisuću godina gradišmo

U jednome mahu izgubišmo.

Svaka crkva sa zemljom zbrisana

U suludom progonu kršćana.

Tu sudbinu i Županjac djeli,

I njega su divljaci uzeli.

Županj-potok ime su mu dali

I kraljevski znamen izbrisali.

Sve kršćane nogom pogaziše,

I cijeloga skoro raseliše.

Stara slava u magli se gubi,

Samo tuga Županj-potok ljubi.

Od sve slave i velikog grada

Ostala je bijedna šaka jada.

Šaka tužne, potlačene raje,

Koja danak vrućom krvlju daje.

Al sudbina dužna ne ostaje,

Tu najvećeg buntovnika daje.

Desnica se hrabra digla ruka,

Od Mijata Tomića hajduka.

Družina je Tomića Mijata

Ko junaci od starih Delmata.

Turčinu su jade zadavali,

Karavane njihove pljačkali.

Svekolikih zadaše im muka,

Ta šačica junačkih hajduka.

Krvava se proljeća zbrojiše,

Osmanlijski lanci popustiše.

Stiže sila carske Austrije,

Te krvave tjera Osmanlije.

Ali Bosna osta zaprljana

I žalosna do današnjeg dana.

Ode Turčin, osta poturica,

Tih domaćih podlih izdajica.

Ali povijest novija se piše,

Nešto lakše tužni narod diše.

Austrija kršćanska je bila

I kultura u njoj se razvila.

Pa gradiše crkve i bolnice,

Škole, ceste i razne tvornice.

I Duvno se lagano obnavlja,

Županj-potok u zaborav stavlja.

Crna magla lagano se diže,

Bolji život u Županjac stiže.

Lakše raja potlačena diše,

Ali nikad stare slave više.

Nikad više onog starog sjaja

Neće biti od Duvanjskog kraja.

Biskupija u Mostar se seli,

Samo ime još narod veseli.

U naslovu još se Duvno piše,

Samo spomen na nju ostaviše.

Vrijeme gazi i dobro i loše,

Ferdinandi u povijest odoše.

Dođe vrijeme nove kraljevine,

Dobro znane Srpske tvorevine.

Opet nove nastaše nedaće,

Opet tuga, al na sreću kraće.

U to vrijeme Srpske kraljevine,

Dvades pete gospodnje godine,

Tisuću se navršilo ljeta

Od krunidbe Tomislava sveta.

Grad Županjac-Tomislav se piše,

Čast junaku time učiniše.

Na sjećanje i na ponos svima,

Ali samo dvadeset godina…

Sve se sruši onog kobnog ljeta

Kad osvanu četrdeset peta.

Kad Hrvatska država se smrvi

U užasu i Blajburškoj krvi.

Nakon strašnog partizanskog pira

Nikad Duvno ne imaše mira.

Tomislava iz imena brišu

Samo Duvno komunisti pišu.

Još su svježe od užasa rane

Na tu prošlost i na teške dane.

Uništiše-narod progoniše,

Sve Hrvatsko u njem zabraniše.

Rastjeraše narod u tuđinu,

Popljuvaše svetu domovinu.

Ta se bagra ponašala kleta

Koda vlada od početka svijeta.

Ništa sveto za njih ne bijaše,

Jer čobani drukčije ne znaše.

Hvala Bogu, Papi i Genscheru,

I vječitom Hrvatskom stožeru.

Našem Franji, hrabrome vojniku,

I svakome ljutom bojovniku.

Što srušiše uspomenu svaku,

Na prokletu zvijezdu petokraku.

Neka povijest svaki trag joj zbriše,

Opet Duvno - Tomislav se piše.

Demokratski: s puškom na ramenu,

Staru slavu vratili smo njemu.

Sad načelno živimo u miru

Al izgleda samo na papiru.

Protektorat svjetskih čimbenika,

Te Bošnjačka podla politika.

Sva nepravda Haaškog tribunala,

Još velika bitka je ostala.

Još je Duvno daleko od sjaja

Ovog davno poznatoga kraja.

Ali povijest neumorno gazi

Sve polako u prošlost odlazi.

Možda nekad budućnost osvane

Stare slave donese nam dane.

A do tada nek nas ponos spasi

U držanju, što Duvnjake krasi.

Još je ponos ostao u nama,

Kao prkos teškim godinama!
Frano Mikulić Jukić

PROGLAS HRVATSKOM NARODU HERCEG BOSNE

Priopćenje Pododjela za iseljeništvo Hrvatskog Narodnog Sabora BiH

Dan uoči početka usmene rasprave Žalbenog vijeća Haaškoga suda u predmetu „Gotovina – Markač“, 14. svibnja 2012., na inicijativu Hrvatskog Svjetskog Kongresa a u organizaciji Pododjela za iseljeništvo Hrvatskoga Narodnog Sabora BiH i Mladeži HDZ-a BiH, provodi se globalna akcija „Plamen slobode“ kojom se želi naglasiti ustrajnost i odlučnost u namjeri ukazivanja na nepravednu prvostupanjsku presudu hrvatskim generalima i neodrživu kvalifikaciju legitimne vojne oslobodilačke akcije „Oluja“ združenim zločinačkim pothvatom.
Hrvatski Narodni Sabor Bosne i Hercegovine poziva Hrvate diljem Herceg Bosne da se u nedjelju, 13. svibnja 2012., u 19 sati na Majčin dan, u zajedništvu pomole za Domovinu i da na prigodna mjesta ponesu bijelu svijeću koja će se zapaliti kao znak suosjećanja s patnjom svih hrvatskih uznika u Den Haagu. Pododjel za iseljeništvo Hrvatskog Narodnog Sabora pripremio je posebne naljepnice za svaku svijeću s porukom podrške hrvatskim uznicima u Den Haagu. Naljepnice će u vrijeme paljenja svijeća dijeliti mladež HDZ-a BiH u sljedećim mjestima Herceg Bosne:

Mostar- Vukovarska ulica
Široki Brijeg- Trg širokobrijeških žrtava
Stolac- Spomenik poginulim braniteljima
Čapljina- Trg hrvatske slobode
Neum- Kod križa
Čitluk- Centralni križ
Rama- Spomenik poginulim braniteljima
Ljubuški- Spomenik poginulim braniteljima
Grude- Spomenik poginulim braniteljima
Posušje- Spomenik poginulim braniteljima
Livno- Trg Kralja Tomislava
Tomislavgrad- Spomenik Kralja Tomislava
Vitez- Spomenik poginulim braniteljima
Busovača- Spomenik poginulim braniteljima
Kiseljak-Glavni trg, ispred spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima
Kreševo- Spomenik poginulim braniteljima
Fojnica- Spomenik poginulim braniteljima
Odžak- Spomenik poginulim braniteljima
Orašje- Park kod spomen obilježja
Ovom akcijom hrvatski narod Herceg Bosne i Hrvatski Narodni Sabor BiH želi ohrabriti hrvatske uznike, a posebice generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, kojima poručujemo da u najtežim i odlučujućim trenucima neće biti ostavljeni sami.
Voditelj Pododjela za iseljeništvo HNS-a BiH
Niko Marušić

Tomislav Karamarko za HRsvijet: Uvjeren sam da će HDZ sa mnom na čelu vratiti samopoštovanje i jedinstvo cijelom hrvatskom društvu.

Tomislav Karamarko, sudeći prema većini procjena, jedan je od najozbiljnijih kandidata za mjesto novog predsjednika HDZ-a. Tim povodom, naša novinarska ekipa dotaknula je u razgovru s gospodinom Karamarkom neke od zanimljivih tema iz prošlosti, uključujući i njegov odnos sa Stjepanom Mesićem, ali i pokušala doznati njegova gledišta na bitne strateške teme, uključujući i pitanja vraćanja nacionalnog ponosa, kao i promjene odnosa prema hrvatskom iseljeništvu i djelu hrvatskog naroda koji živi u susjednoj BiH.

HRsvijet: Jedan ste od utemeljitelja HDZ-a  i dragovoljac domovinskog rata. Jeste li zadovoljni percepcijom koju u današnjem hrvatskom društvu ima stranka pod čijim je vodstvom obnovljena moderna hrvatska državnost?

-Kako ste i rekli, Hrvatska demokratska zajednica Hrvatsku je uspješno vodila u njeno osamostaljenje, a ne smijemo nikako zaboraviti i veliki doprinos koji je HDZ dao u pristupanju Hrvatske NATO-u i Europskoj uniji. Unatoč svemu spomenutom i ostalim dobrim stvarima koje je naša stranka napravila za Hrvatsku, proteklih godina neki su pojedinci uništavali ugled stranke radeći za osobne interese. Naravno da se sve to odrazilo i na percepciju stranke u javnosti, ali nije korektno poistovjećivati ogroman broj poštenih hadezeovaca s nekolicinom onih koji su se ogriješili o naše vrijednosti i zakon. Nažalost, do sada nismo uspjeli demokratizirati našu praksu i naš stranački život. No, važno je da postoji svijest o tome i da se suočimo s time. Zato je Hrvatskoj demokratskoj zajednici potreban zaokret, potrebna joj je preobrazba u modernu europsku stranku, koja će ostati vjerna načelima i političkom učenju njezina utemeljitelja dr. Franje Tuđmana. Kao čovjek, koji je sudjelovao u stvaranju naše stranke, ali i koji je imao hrabrosti upozoriti na njezine slabosti, spreman sam te nužne unutarstranačke reforme i provesti, na dobrobit naših članova i svih hrvatskih građana.

HRsvijet: U kakvom je stanju HDZ danas, možemo li govoriti o eventualnom raspadu stranke?

-Treba imati u vidu da je naša stranka nakon osam godina vlasti izgubila izbore. Sve stranke na svijetu u istim okolnostima prolaze slično stanje, dolazi do trzavica, napetosti i disonantnih tonova. Činjenica je da stranka nije napravila ono što je svakako trebala, a to je analizu poraza i jasno ustvrdila sve razloge zašto nam se to dogodilo, ali pričati o raspadu HDZ-a je apsurdno. Nemojte očekivati da su članovi i stranački vrh nekakvi roboti pa svi jednako razmišljaju. Naravno, ima tu i taština, pretenzija i ljubomore. Ovo je stanje pročišćavanja. Nakon ovoga ništa neće biti isto. Ovo je doba rađanja novog HDZ-a.

HRsvijet: Neke je Vaša kandidatura za predsjednika HDZ-a i iznenadila. Zbog čega ste se odlučili na taj korak i kako mislite unaprijediti stranku?

-Kako ste i sami maloprije spomenuli, ja sam među onima koji su osnovali HDZ 1989. godine i nije mi svejedno gledati što se događa s našom strankom. Poznato je kako sam  u prošlim vremenima bio nezadovoljan nekim potezima u stranci, zbog čega sam se na neko vrijeme i distancirao. Ali, vidjevši njezin odmak od izvornih načela i problema s kojima se susrela, odlučio sam vratiti se, jer želim i mogu doprinijeti njezinu profiliranju. S jedne strane to je povratak temeljima, koje je zacrtao utemeljitelj dr. Tuđman, a s druge je strane nužno pretvaranje u modernu europsku demokršćansku stranku, u kojoj će se svaki njezin član osjećati važnim i poštovanim. Odlučio sam poduzeti sve u mojoj moći da stranka preživi ovo turbulentno razdoblje, reformira se, učvrsti i bude opet ono što je bila. Prevažna je za hrvatsku povijest, kostur je i okosnica svih zbivanja u Hrvatskoj, od osnivanja države do završetka pregovora s EU.

Slijedio sam Tuđmanovu a ne Mesićevu politiku

HRsvijet: U prvoj predsjedničkoj kampanji Stjepana Mesića bili ste voditelj njegove kampanje. Mesić se tada otvoreno zalagao za detuđmanizaciju. Vi se danas, kao predsjednički kandidat HDZ-a, zalažete za povratak državotvornoj misli dr. Franje Tuđmana. Kako tu suprotnost pojasniti običnom članu HDZ-a ili prosječnom hrvatskom građaninu?

-Kao prvo, moram reći kako ne postoji nikakva suprotnost što se tiče mene i mojih stavova. Nikada nisam napustio učenje i političku misao dr. Franje Tuđmana, a kao odgovor na vaše pitanje moram spomenuti i kako sam u stvaranju hrvatske države bio šef kabineta predsjednika Vlade a potom i predsjednika Sabora. Tada je to bio Stipe Mesić. Stipe Mesića je tada bio čovjek koji se nije libio javno zaštiti hrvatske interese u Beogradu, koji je bio izravan i odlučan kad je u pitanju bila hrvatska neovisnost i naša borba protiv agresora. Kada sam započeo borbu protiv gospodarskog kriminala kao šef policijske uprave zagrebačke tijekom Domovinskog rata, jer nisam mogao gledati kako neki kradu državu dok drugi za nju stradavaju i pogibaju, dobio sam mnoštvo neprijatelja, čak i u vlastitoj stranci. Uz predsjednika Tuđmana, Stipe Mesić bio je jedan od rijetkih koji mi je dao potporu. Osjećao sam ljudsku obvezu da mu na neki način vratim to povjerenje kad se kandidirao za predsjednika 2000. godine. Bio sam uvjeren da je to onaj isti Mesić kakvim sam ga sada opisao, međutim ubrzo sam se razočarao. Bila je to jedna potpuno druga osoba, s kojim nisam mogao pronaći zajednički jezik. Tada sam se zahvalio na dužnosti, a danas je Stipe Mesić jedan od mojih najvećih oponenata. Očito je da se neki ljudi mijenjaju, ali ja sam uvijek ostao isti.

HRsvijet: Bili ste voditelj kampanje Stjepana Mesića 2000. Međutim, nedugo zatim napustili ste Ured predsjednika. Navodno je već tada došlo do razmimoilaženja. Zbog čega?

-Kako sam vam i rekao, sa Stipom Mesićem nisam moga pronaći zajednički jezik, ni o prošlosti, a kamoli budućnosti Hrvatske, razlike su bile drastične. Jedan je od razloga svakako bilo i razilaženje u pogledu na državotvornu misao prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ja sam tu misao i tada, kao i danas, čvrsto podupirao, što se vidi i iz mojih postupaka.

HRsvijet: Mesić vas je, aludirajući na vaša opetovana zalaganja na istraživanju zločina komunizma nazvao „ministrom rovokopačem“. Je li sukob između vas dvojice isključivo na ideološkim temeljima?

-Zbog početka procesuiranja zločina komunističkog režima izazvao sam erupciju nezadovoljstva u određenim krugovima. Mesić nije za procesuiranje komunističkih zločina, a tu svoju tezu brani optužujući mene da napadam antifašizam i želim izvršiti reviziju povijesti. Nakon što sam zatražio istraživanje jama sa žrtvama zločina, on me je nazvao ministrom rovokopačem. Ideološke razlike među nama danas su drastične, a po pitanju procesuiranja komunističkih zločina i dijametralno suprotne. Činjenica je da je samo u Hrvatskoj evidentirano 750, u Sloveniji 650, a BiH više od 120 jama. To pitanje moramo razriješiti, obitelji stradalih zaslužuju barem toliko da znaju istinu. U tom kontekstu sramotna je i odluka aktualne lijeve vlade da više ne financira komemoraciju za žrtve Bleiburga.

Dobio sam potporu onih koji žele novo vodstvo i novu snagu koja će nas izvući iz krize

HRsvijet: Kujundžić, Prgomet, Milošević i vi, nasuprot Jadranki Kosor i Darku Milinoviću, slovite kao reformistički kandidati. Da li je moglo doći do dogovora vas četvoro?

-Između nas ne postoji nikakav dogovor niti koordinacija. Doduše, moguće je da dijelimo slično nezadovoljstvo stanjem u stranci, gubitkom izbora, svođenjem stranke na dezideologiziranu strukturu, za koju se ne zna ni gdje ide, lijevo ili desno. Uz to, očito se slažemo kako uz postojeće vodstvo nemamo jamstvo da će se stranka izvući iz sadašnjeg stanja i relativno brzo uspjeti vratiti na vlast. Ali, svatko od nas ima prepoznatljiv identitet i drukčije viđenje budućnosti stranke. Međutim, u budućnosti sam spreman surađivati sa svim poštenim članovima naše stranke, koji će zajedno sa mnom graditi novi i snažniji HDZ.

HRsvijet: Dobili ste potporu Božidara Kalmete, Gordana Jandrokovića, Ante Sanadera, Dubravke Šuice te čitavog niza županijskih i gradskih organizacija HDZ-a. To vas zasigurno čini jednim od favorita.  Međutim, je li to dovoljno?

-Dobio sam i potporu mnogih drugih koji žele novo vodstvo, novu snagu i energiju koja će HDZ izvući iz krize i vratiti stranku na pobjednički put. Uvjereni su da ja mogu dati novu pobjedničku snagu Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a ja sam uvjeren kako ih neću razočarati. Bio bih lažno skroman da kažem da ne osjećam golemu potporu na terenu. Ljudi očekuju promjenu i zaokret nabolje, a osjećaju da sam jedan od njih, koji ne teži stranačkome tronu već istinskom jačanju stranke i davanju šanse svakome tko želi raditi i pridonositi budućnosti HDZ-a i Hrvatske. S našim članovima dijelim vrednote kršćanske demokracije i ljubav prema Hrvatskoj. Istinski HDZ-ovci znaju što je poštenje, moral, solidarnost sa slabima, supsidijarnost u donošenju i provođenju odluka. Uvjeren sam kako je došlo vrijeme za potpunu demokratizaciju naše stranke i promjenu mentaliteta, gdje se više neće trebati dodvoravati stranačkim vođama i gdje će predsjednik stranke biti samo prvi među jednakima. Mislim da smo dovoljno naučili na vlastitim greškama i da je krajnje vrijeme da okrenemo novu stranicu, da stranci vratimo zajedništvo, dostojanstvo, moral i pobjednički duh. Siguran sam da je to mišljenje svih poštenih članova HDZ-a, a njihova podrška jedino je što mi za pobjedu treba.

HRsvijet: Demokratizacija HDZ-a je jedan od procesa o kojima se govori. I vaši prethodnici su govorili o modernizaciji i demokratizaciji strane, ali su odmah nakon što su sjeli u predsjednički stolac zaboravili obećanja i sve su aktivnosti bacili na jačanje vlastite pozicije. Ukoliko postanete predsjednikom HDZ-a, na koji ćete način provesti tu demokratizaciju?

-Za početak, tako što ću stati na kraj pretjeranoj centralizaciji stranke na kojoj su pojedinci do sada ustrajali iz sebičnih interesa. HDZ ne može i ne smije biti značajan samo u Zagrebu, ne mogu iz Zagreba stizati direktive koji se svi drugi moraju pridržavati bez pitanja. Dosta je univerzalne, jedinstvene pameti.

Mi moramo postati stranka u kojoj će se poštovati svi jednako, od onoga koji je zadnji ušao u stranku, pa do predsjednika stranke ili stranačkih utemeljitelja. Među nama ne smije biti privilegiranih, poslušnost se, u odlučivanju, mora zamijeniti demokratičnošću a izgled izbornih lista umjesto stranačkih vođa moraju kreirati ljudi na terenu, koji najbolje znaju tko je najbolji među njima. Svatko mora dobiti mogućnost za napredovanje i dokazivanje, a najbolji među nama imati će mogućnost preuzeti odgovornost za sudbinu i vođenje Hrvatske. Tu će svoju odgovornost ostvarivati bezuvjetno i uvijek koristeći znanje i snagu zajedništva naše stranke. Posebno pozivam našu mladež, na kojoj počiva budućnost stranke, a potom i sve naše članove, da slobodno i jasno iznose svoje stavove i kažu kakav HDZ žele u budućnosti.

Ako se Hrvati u BiH ne izbore za svoj entitet njihova budućnost kao i budućnost BiH je neodrživa

HRsvijet: Hrvatski narod u BiH je tijekom triju posljednjih vlada (Račan, Sanader, Kosor) prestao biti političkim narodom. Zagovarate li promjenu strateškog kursa prema tom pitanju?

-Hrvatska ima obvezu brinuti o Hrvatima van domovine, kako zbog postojanja Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, tako i zbog činjenice da je uz Hrvatsku Bosna i Hercegovina jedina zemlja na svijetu u kojoj su Hrvati konstitutivan narod. Također smo kao potpisnici Daytonskog sporazuma izravno odgovorni za budućnost te države i položaj tamošnjih Hrvata, koji su ondje jedan od triju konstitutivnih naroda, a kojima su trenutačno ugrožena njihova zajamčena ustavna prava.

Ovakvo stanje je neodrživo i stvari treba mijenjati zbog budućnosti tamošnjih Hrvata, čiji se broj od početka rata gotovo prepolovio, ali i zbog budućnosti Bosne i Hercegovine, koja je u ovakvom ustrojstvu neodrživa. Ako ne dođe do ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini, ako se Hrvati ne izbore za svoj entitet i ako Hrvatska izravnije ne zaštiti svoje interese, budućnost bosanskohercegovačkih Hrvata, ali i Bosne i Hercegovine je neodrživa.

Moramo jasno odrediti strateške nacionalne interese i prioritete

HRsvijet: Posljednjih godina se više ne govori o privatizaciji, nego o potrazi za investitorima. Tražilo ih se u Kazahstanu, Turskoj, Egiptu, Libiji, Emiratima ali ne i među hrvatskim iseljeništvom od Californije do Australije. Gdje je problem?

-Zao što su odnosi s hrvatskim iseljeništvom zapostavljeni. Procjenjuje se da oko 2 milijuna Hrvata i njihovih potomaka živi izvan domovine, što hrvatsku dijasporu, razmjerno broju stanovnika u domovini, čini jednom od najvećih u svijetu. Onda možete zamisliti koliki je to potencijal za daljnji razvoj naše države. Svi smo se dužni prisjetiti kako je Hrvatska dijaspora dala presudan doprinos obrani i uspostavljanju hrvatske države, no hrvatska dijaspora može i mora biti ključan element daljnjeg razvoja naše domovine, što se u velikoj mjeri može ostvariti i kroz investiranje. To je jedno od ključnih pitanja, ono stoji i kao jedno od devet načela politike Nove Hrvatske neovisnosti, koju ću sa svojim timom nakon izbora sprovesti u djelo.

HRsvijet:  Hrvatskoj želite, kako ste najavili u svojoj kandidaturi, vratiti samopoštovanje. Zašto je Hrvatska izgubila samopoštovanje i kako joj ga mislite vratiti? Može li se Hrvatska izboriti za novu „neovisnost“ koju zagovarate, premda je članstvo u EU finaliziran posao?

-Puno je toga utjecalo na gubitak samopoštovanja i nacionalnog ponosa. Nažalost, nekima takvo stanje odgovara, ali mi ne smijemo više dopustiti pesimizam, beznađe i lutanja. Moramo jasno odrediti nacionalne interese i prioritete te poraditi na osvješćivanju našeg društva za vlastite vrijednosti. To je temelj ne samo političkog, već i gospodarskog uspjeha. Postali smo zemlja „ovisnika“. Ovisimo o svima i svačemu. Moramo promijeniti taj pristup i mentalitet. Moramo se zalagati za promjene u nama samima, a koje će nam omogućiti da shvatimo da smo sposobni sami pozitivno mijenjati društvo oko sebe.

Samopoštovanje smo gubili i mi u stranci zbog raznih afera i nemorala koji se uvukao među nas. No, imamo novu priliku. Uvjeren sam da će HDZ sa mnom na čelu vratiti samopoštovanje i jedinstvo ne samo svojim članovima, nego cijelom hrvatskom društvu. U tome trebam potporu svih poštenih, moralnih i vrijednih članova HDZ-a. Zajedno moramo vratiti Hrvatskoj samopoštovanje i  u godinama koje nas čekaju u Europskoj uniji boriti se za novu neovisnost, a prije svega ekonomsku i političku neovisnost u novom okruženju. Preskupo smo platili svoju slobodu i neovisnost da bi se netko danas poigravao s njome.

 

Robert Horvat

NOVA POMIRBA, A NE TRULI KOMPROMISI

Suvremeni čovjek ovih se dana pita:

 

Što se to s nama zbiva u posljednje vrijeme?

Zašto nam je iz dana u dan sve gore ?

U društvu – u obitelji – na osobnom planu?

 

Postoji li odgovor?

Postoji li izlaz?

 

Da, postoji odgovor i postoji izlaz.

 

Zaboravili smo tko smo i čiji smo.

Izgubili smo identitet.

Zato patimo.

 

Sjetimo da smo Božja djeca i kada shvatimo

da je on Otac naš - Alfa i Omega

tek ćemo onda početi rješavati svoje probleme.

 

Ako to ne učinimo sami sebe osuđujemo

na sve veće jade i nevolje.

 

„JESMO LI ZABORAVILI ČIJI SMO?“

 

Utorak 8. svibnja u 20 sati

 

Velika dvorana nadbiskupskog sjemeništa

Zrinjsko Frankopanska, Split

 

predavač Ivica Ursić neovisni novinar i publicist

POZIV NA PREDSTAVLJANJE ROMANA 'ŽIVA GLAVA' J. E. BUŠIĆ

Pozivamo Vas na predstavljanje romana Živa Glava
autorice Julienne Eden Bušić, koja će se održati 
9.svibnja 2012. godine, u 12.00 sati u Muzeju Mimara,
Zagreb, Rooseveltov trg 5.

ŽIVA GLAVA

 S. je žena mnogih lica. Nježna je supruga i brižljiva majka. Kćerka
je i sestra i unuka, nekima prijateljica, drugima protivnica, ili
čak neprijatelj... Agresori koji je mjesecima drže zarobljenom
u okupiranom Vukovaru smatraju je samo posudom kojom će
zadovoljiti svoju pohotu i “podići moral” do konačne, krvave
kapitulacije grada. Tko je S. doista? Živa glava, dugovanja plaća,
kažu. Je li sve naplaćeno?

GOJKO ŠUŠAK 3.5.1998. – 3.5.2012.

Četvrtak, 03 Svibanj 2012

Na današnji dan prije 14 godina umro je Gojko Šušak. Gojko Šušak rođen je 16. ožujka 1945. u Širokom Brijegu. Nakon povratka iz iseljeništva 1990. godine dužnost Ministra obrane obnašao u svim hrvatskim vladama od 1991. do 1998. godine. Ministar Šušak je odlikovan: Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Ante Starčevića, Redom Stjepana Radića, Redom hrvatskoga trolista, Medaljom za Bljesak, Medaljom za Ljeto 95, Medaljom za Oluju i Medaljom za iznimne pothvate. Nositelj je Spomenice Domovinskoga rata i Spomenice domovinske zahvalnosti. Umro je u Zagrebu 3. svibnja 1998. Posmrtno je 5. svibnja 1998. promaknut u čin stožernoga generala Hrvatske vojske. Gojko Šušak ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti 1998. godine bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske, a njegovo kratko izvješće "Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!" postala je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske vođene tijekom Domovinskog rata. U središtu Širokog Brijega, 31. svibnja 2008. otkriven je spomenik Gojku Šušku ministru obrane Republike Hrvatske.

POČASNI  BLEIBURŠKI  VOD  (PBV)

BLEIBURGER  EHRENZUG            à         HONORARY  BLEIBURG  GUARD

Predstavništvo  u  Republici  Hrvatskoj:              X. Ferenčica br. 14,            10000 Zagreb            Tel.: 00385 – 1 – 5534 375                          à                                  Fax: 00385 – 1 – 2456 262   

OIB: 00963425579                                       à    E-mail: pocasni.bleiburski.vod@gmail.com

                                   

Žiro račun  kod  Hrvatske poštanske banke       -     IBAN:    HR98 2390 0011 1005  2984 3

 

 

U Zagrebu, 3. svibnja 2012.

 

SREDSTVIMA PRIOPĆAVANJA

-         S V I M A

                                                         

 

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

povodom izjave gosp. Milana Kujundžića

 

 

Više hrvatskih medija izvijestilo je da je gospodin Milan Kujundžić, kandidat za novog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), prilikom jučerašnje konferencije za medije izjavio da je bio pozvan govoriti na ovogodišnjoj središnjoj komemoraciji Bleiburškim žrtvama u subotu 12. svibnja 2012. na Bleiburškom polju u Austriji, ali da je to odbio jer da „tragediju hrvatskog naroda neće koristiti kao što je korištena tragedija hrvatskih generala za govor na splitskoj rivi“. Pritom gosp. Kujundžić očigledno insinuira moguću zloporabu komomoracije za potrebe unutarstranačkih izbora u HDZ-u, jer trenutno ne postoji nijedan drugi važan razlog koji bi ga mogao navesti na takva razmišljanja.

 

Počasni bleiburški vod kao organizator komemoracije smatra se prozvanim tom izjavom gosp. Kujundžića te se želi na sadržaj iste očitovati:

 

Program središnje komemoracije Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju potpuno je isti od 2000. godine i ne vidimo nikakvog razloga za njegove izmjene povodom ovogodišnje, 67. obljetnice Bleiburške tragedije. U sklopu tog programa na početku komemoracije pozdravne govore drže predstavnici pokrovitelja i supokrovitelja komemoracije. U proteklom razdoblju to su bili izaslanici Predsjedništva Hrvatskog sabora i Kluba hrvatskih zastupnika Zastupničkog doma Parlamentarne skupština Bosne i Hercegovine. Zbog poznate, žalosne odluke neokomunističke većine u Predsjedništvu Hrvatskog sabora o ukidanju pokroviteljstva nad središnjom komemoracijom Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju, vodstvo PBV-a je donijelo odluku da će pokrovitelji komemoracije do daljnjega biti županije i gradovi iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te pojedine hrvatske iseljeničke zajednice. Ove godine to će  biti samo po jedna županija iz Republike Hrvatske (Osječko-baranjska županija) i Bosne i Hercegovine (Zapadno-hercegovačka županija) i samo jedna hrvatska iseljenička zajednica (Hrvatska iseljenička zajednica iz Kalifornije). Već od slijedeće godine, pa sve dok Predsjedništvo Hrvatskog sabora ne obnovi pokroviteljstvo na komemoracijom, njeni pokrovitelji bit će više županija iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao i više hrvatskih iseljeničkih zajednica sa svih kontinenata, a uključenje u pokroviteljstvo već su najavili brojni gradovi i općine u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, također i razne udruge civilnog društa iz obavije države i hrvatskog iseljeništva.

 

Logično je pretpostaviti da gosp. Milan Kujundžić nije mislio da je mogao govoriti kao predstavnik spomenutih pokrovitelja, niti da bi oni njemu takvu ulogu ponudili. Njihovi predstavnici ove godine na komemoraciji bit će župan osječko-baranjski dr.sc. Vladimir Šišljagić i predsjednik vlade Zapano-hercegovačke županije Zdenko Ćosić. Isto tako je logično pretpostaviti da se gosp. Kujundžić ne može pojaviti na komemoraciji kao akter suorganizatora komemoracije, Katoličke crkve u Hrvata i Islamske zajednice u RH, koje su mjerodavne za vjerski, religiozni dio njenog programa. Za tu svrhu one su imenovale šibenskog biskupa mons. Antu Ivasa i imama iz Gunje Idriza ef. Bešića.

 

Ostaje jedina mogućnost da je gosp. Kujundžiću ponuđen govor u ime PBV-a, što su bez iznimke zaključili svi koji su iz medija doznali za njegovu izjavu, a koju ponudu je on, kako tvrdi, odbio iz prije navedenih razloga. Međutim, PBV ne samo da nije ponudio gosp. Kujundžiću da održi govor u naše ime, nego takva ideja nikada nije ni razmatrana – jer je nitko, s nijedne strane, nikada nije ni stavio na dnevni red. S druge strane, vodstvo PBV-a je još početkom ove godine donijelo odluku da će naš govornik na komemoraciji biti gospodin Tomislav Karamarko, dakle znatno prije nego što se doznalo kad će se održati Sabor HDZ-a, prije ili poslije središnje komemoracije Bleiburškim žrtvama u svibnju na Bleiburškom polju, i hoće li se Tomislav Karamarko uopće kandidirati za predsjednika HDZ-a, naravno neovisno i o kalkulacijama o njegovom eventualnom uspjehu ili neuspjehu u takvom pokušaju. Razlozi zbog kojih je PBV odlučio imenovati gosp. Karamarka, inače svoga dugogodišnjeg počasnog člana, svojim govornikom na komemoraciji povodom 67-obljetnice Bleiburške tragedije, nalaze se u činjenici da gosp. Karamarko već godinama na razne načine aktivno podržava rad PBV-a na istraživanju i utvrđivanju istine o Bleiburškoj tragediji i očuvanju spomena na njene žrtve.

 

Posebno problematičnim smatramo negativnu kvalifikaciju od strane gosp. Kujundžića svojedobnih prosvjeda na splitskoj rivi protiv progona i uhićenja hrvatskih ratnih generala te dovođenja tih prosvjeda u negativno intoniranom kontekstu u vezu sa središnjom komemoracijom Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju, čime organizatorima komemoracije insinuira zloporabu njenog značaja i narušavanje njenog digniteta. Smatramo da takvom izjavom i svojim stavom upravo gosp. Kujundžić pokušava zloporabiti komemoraciju 67. obljetnice Bleiburške tragedije za potrebe svoje kandidature za predsjednika HDZ-a, također imajući u vidu i njegovu najavu da će Bleiburško polje posjetiti nekoliko dana nakon ovogodišnje središnje komemoracije kao što su to u prošlosti činili primjerice Ivica Račan, Ivo Sanader, Zoran Milanović i Ivo Josipović.

 

Izjavu gosp. Milana Kujundžića da će, u slučaju pobjede u utrci za predsjednika HDZ-a i posljedično pretpostavljene pobjede na predstojećim, redovnim ili izvanrednim parlamentarnim izborima, odmah inicirati obnovu pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad središnjom komemoracijom Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju – naravno u cijelosti pozdravljamo i podržavamo. Nadamo se da će u tom stavu ustrajati ako i ne uspije u unutarstranačkom nadmetanju u HDZ-u. Stoga ga javno pozivamo da promijeni svoju odluku o datumu ovogodišnje posjete Bleiburškom polju i da to napravi, kao gost Počasnog bleibuirškog voda, u subotu 12. svibnja 2012.

                                                                                                  

                                                                                                Bože Vukušić,

                                             voditelj predstavništva u RH

i tajnik – glasnogovornik PBV-a

Hrvatska liga samo u Beču - u finalu kupa Hajduk – Tomislavgrad

5. svibnja na bečkom Sidtstadt stadionu uz nogometni, predviđen folklorni program i bogata gastro ponuda

Sjećanja malog župnika iz žrvnja velikih trvenja

 

Nedavno je iz tiska izišla knjiga sjećanja fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva, u izdanju Vicepostulature postupka mučeništva fra Leo Petrović i 65 subraće Široki Brijeg i Nove stvarnosti iz Zagreba (urednik fra Vendelin Karačić). Sjećanja je fra Jerko pisao u austrijskom gradiću Frohnleitenu, gdje je službovao kao svećenik, od listopada 1972. do srpnja 1973., na poticaj fra Lucijana Kordića, kako to svjedoči fra Bazilije Pandžić. U knjizi su svjedočanstva o vremenu i prilikama od travnja 1945. do listopada 1952. g., i razumljivo je da do današnjih dana nije mogla niti smjela biti objavljena. U Jugoslaviji se i za manje stvari išlo na tešku robiju.

Vrijeme tegobno i nesklono bilo kakvoj slobodi i ljudskom dostojanstvu, poglavito hercegovačkim franjevcima, kojih je u to doba šezdeset i šest već bilo ubijeno, trideset četvorica su, kako svjedoči i fra Jerko u knjizi, utamničena, na slobodi je samo dvadeset sedam subraće među kojima i fra Jerko Karačić. A i tih dvadeset sedam je svaki dan čekalo svoj red za tamnicu ne znajući hoće li jutro dočekati u župnom stanu, u tamnici ili u lokvi krvi.

Iz mrtvog vremena niču žive slike pričane fra Jerkinim riječima. Stil jednostavan i pitak, priča faktografski ispričana, bez nepotrebnih uvijanja, ali isto toliko, s ovim otklonom, i literarna. Fra Jerko ne uljepšava, priča ono što je vidio i doživio, na taji ni loše ni dobro, i da nije bolnih rana bilo bi zanimljivo analizirati ovo štivo i s književnog stajališta. Nažalost krvava zbilja toga vremena ima prednost nad prenjima o literarnosti priče. Svakako treba zahvaliti priređivaču na tomu što nije uradio puno lektorskih zahvata u tekstu pa nam je ostao živi fra Jerkin govor čiji izbor riječi bolje od kakva znalačkog književnog postupka ocrtava ljude i situacije u kojima su se našli nemilom mijenom vremena i rata. Tako su svoje mjesto našle riječi kao: odletim (u značenju otrčim), vrzala, odalilo (prekrasna riječ: „Malo je odalilo.“, dakle, prošlo je malo vremena), zjala (zjapila), belaj, itd.

Priča fra Jerko po sjećanjima, koja su iznenađujuće svježa s puno detalja, sjetimo se da su pisana dvadeset pet godina poslije, ponegdje se izgubi i vremenski niz, ali svaka priča je priča za sebe u istom okviru muke koju su narod i franjevci u Hercegovini prolazili. Nižu se tako slike nepovjerenja puka prema novom župniku jer nisu sigurni da on nije preobučeni partizan, noći provedene u zatvoru ležeći „na postelji žive ljubavi“, tj. na tjelesima dvojice mladića iz Drinovaca koji su se podmetnuli tako da fra Jerko leži na njima a ne na golom betonu, narodnog prkosa, zatvaranja fratara i biskupa, pogibije „škripara“, odvraćanja naroda od crkve, svakojakih nosanja s UDB-om, partizanima i njihovim odbornicima.

U galeriji „velikih“ slika i događaja zavitlanih procesima većim i od Hercegovine i od čitavog naroda hrvatskog, pojavi se slika malog seoskog župnika, straha, muke, patnje i potrebe za kašljanjem, ali i šale na svoj račun. Nakon ubojstva dvojice fratara na Kočerinu (fra Valentina Zovke i sestrića mu fra Andrije Topića, 20. svibnja 1945.) zabrinut za svoju sigurnost jedne noći se fra Jerko krio u krošnji brijesta ispred župnog stana. „Sasvim sam se tiho uspeo i uvukao se među šiblje, i odahnuo: Smrt fašizmu, sloboda narodu. (...) Sve tiho i mrtvo kao i ova sloboda među granjem (naglašavanje I. B.). Mjesec se pojavio iznad sela Mamića. Klepnu letva na kapiji. Ugledam desetak vojnika kako idu prema župskoj kući. Sad će biti belaj. Vojnici se svrate na čatrnju i polako, bez šuma, vade kantom vodu i piju. Posjedoše po čatrnji i puše. Moj stomak gladan pa u njemu klokoće. Šuti, stomače, mogla bi te vojska („narodna odbrana“) rasporiti. Nadražilo me da se zakašljem. Prigušivao sam taj nadražaj i iskusio kolika je sloboda smjeti zakašljati!! (naglašavanje I.B.) Pijevci pjevaju po selu. Lako vam je pjevati kad niste ljudi pa ne možete postati partizani...“ (str. 14)

U svezi s ubojstvom ove dvojice franjevaca na Kočerinu treba pripomenuti, kao obilježje vladavine komunista, i to da je Šima Topić, sestra fra Valentinova i mati fra Andrijina, bila svjedokom njihovog ubojstva, svojim je tijelom pokušala zaštititi sina od pogibli i prepoznala ubojicu, ali je tajila njegovo ime, tek je pred samu smrt jednom svećeniku rekla ubojičino ime. Zanimljivo je i to da se ubojica pred smrt pokajao, zatražio i primio sakramente umirućih.

Potresno je svjedočenje o ispovijedi od smrti bježećega u Ljutom Docu. Krijući se od partizana fra Jerko je za vrijeme ispovijedi sjekao granu graba dok je grješnik potrbuške ležao u šiblju i skrušeno ispovijedao svoje grijehe, a fra Jerko jednako sijekući grab dao odrješenje od grijeha. Ili krštenje djeteta kriomice na ledini iza zida kod vrela Blaž u Jarama. Polijevajući krštenika krsnom vodom zagrabljenom u ovnujski rog, koji se tu slučajno našao.

S kojim opasnostima se susretao svećenik tog vremena svjedoči slučaj gostioničara iz Pologa kojemu su sve oduzeli, zatvorili ga, mučili i život mu uvjetovali tim da nagovori fra Jerku da iziđe iz franjevačkog reda. Kad nije uspio sam je sebi uzeo život.

Doduše ni u vremenima prije ovih nije bilo lako biti svećenik u Hercegovini. Svjedoči o tomu presuda mostarskog suda fra Leu Petroviću (kasnijem provincijalu HFP) i drugima, koja je „izrečena dne 30. decembra 1929. god. Ante Soldo, Dr. fra Mladen Barbarić i Dr. fra Leo Petrović krivi su [zbog] prekršaja ugrožavanja javne bezbednosti što je prvi na zabavi pitomaca „Napretka“ dne 21. ov. mj. održao govor separatističkog karaktera, koji je prožet i antagonizmom prema današnjem poretku, drugi i treći pak radi toga, što su dozvolili održavanje takvog govora kao i programa zabave, u kojem se nalazi deklamovanje pesme „Na ozlju (sic!) gradu“ i što se može dvojako tumačiti, te se radi toga u smislu zakona o unutrašnjoj upravi čl. 74. i 78. te § 28. naredbe bivše zemaljske vlade broj 3304 prez. kazne: 1. Ante Soldo sa 20 dana zatvora, ne pretvorivo u globu; 2. Dr. Mladen Barbarić sa 500 din.; 3. Dr. Leo Petrović sa 250 din. novčano globe u korist državne kase, odnosno u slučaju neutjerivosti zatvorom 2./10 dana, 3./5 dana...“ (Leo Petrović prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008.)

Čini se poznato? Ajde, što je dopao robije onaj što je govorio suprotiva „današnjem poretku“. Na to smo navikli za sedamdeset jugoslavenskih godina (članak 133., verbalni delikt), ali robija u slučaju neutjerivosti „što su dozvolili održavanje takvog govora kao i programa zabave“ nije, dakle, ovovremeni izum. To bi se danas nazvalo zapovjednom odgovornošću. I, naravno, robija. Kao i onda.

Za bolje razumijevanje vremena o kojem govori ova zanimljiva knjiga evo još jedan podatak: Josip Grbelja u svojoj knjizi „Uništeni naraštaj“ navodi sljedeće podatke ‒ Hrvatska je 1940. g. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista. Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistički režim.

Posebno zanimljivo je svjedočanstvo o odnosu naroda prema novoj vlasti, iskazivano na razne načine. Pjesmom „Druže Tito ne može se više, pero kopa a motika piše.“, „Druže Tito, što ti na blok nije osim ovo sunce što nas grije?“. Otporom sadnji pamuka, sezama i kikirikija u Hercegovini tako što bi pola sjemena prije sadnje prokuhali, a ono što bi niklo su „potezali“ i tako trgali korijenje. Jezikom, čak ‒ kako se nigdje nije mogao naći cigaret-papir, popularni „ćati“, duhan se zamotavao u obične ubruse, a te ubruse narod je zvao „kliza“ jer nije se smjelo reći kriza.

I tako reda fra Jerko zanimljive, nekad šaljive a najčešće gorke zgode i nezgode, čitatelj se iznenadi koliko ih je uspio ispričati na samo 62 stranice teksta (knjiga inače s dodatcima broji 96 stranica). Uglavnom, knjiga koja se čita u jednom dahu kao najzanimljiviji triler.

Kad je u pitanju ovakva vrsta literature (memoarska), ovo vrijeme i ovi krajevi, zanimljivo je uz ovu pročitati još dvije knjige. Knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani i partizana i SUBNOR-ovca Jure Galića Vrijeme i ljudi. Obje knjige govore o uglavnom istom vremenu i istom prostoru. Osim razlike u pozicijama na kojima su se našla ova dva autora razlikuju se u vremenu završetka sjećanja. Galićeva knjiga završava 7. veljače 1945. u podne „slavodobitnim“ ulaskom u Široki Brijeg, a fra Jankova još jedno vrijeme prati tijek zbivanja. Partizanskim ulaskom u Široki Brijeg patnje franjevaca i ovdašnjeg hrvatskog puka tek su počinjale. Jedni u gradove i krvave pirove, drugi u tamnice i (neobilježene) grobnice. Rekao bi narod čega se pametan stidi tim se budala diči.

Nakon čitanja ovih triju knjiga čitatelju se sama otvara istina o zlu sjemenu posijanu tih dana i njegovim plodovima. Kamo sreće da je sijač toga zla, ugledajući se na narod, pola sjemena prije sijanja prokuhao, a drugu polu „ispotezao“. Manje bi patnje bilo pod kapom nebeskom i u narodu hrvatskom. I ne bi plodovi toga sjemena onako krvavo sazreli devedesetih godina. Ironija je sudbine i slaba utjeha da je „veliki Vođa i Sijač zla sjemena“ vrlo brzo dobio zasluženu počast. „U strašnoj hladnoći siječnja godine 1924. radnici su lopata­ma i pijucima kopali jamu za privremeni Lenjinov mauzolej. Jedan je radnik pijukom probio kanalizacijsku cijev. Ali rupa zbog smrzavice nije odmah opažena. S prvim zatopljenjem cijev je puknula i svojim sadržajem zalila mauzolej. Saznavši za to, patrijarh Tihon, koji se nalazio u kućnom zatvoru, tužno je primijetio: 'Kakve relikvije, takva i posljednja pomast.'“ (iz knjige Partijsko zlato Igora Buniča).

 

I. Baković