IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD

Nije se rodio Andrić, Selimović, Mak Dizdar,... Koroman, Jergović... koji bi umio opisati sav jad današnje BiH ni tugu BH Hrvata, a sve zahvaljujući 'spasiteljima sa Zapada' kojima je jedini cilj (p)odrzavati krizu.Blog posvećujem žrtvama MZ-e.

16.02.2015.

Kad se Kraljević pretvori u prosjaka

Biskup Perić: Nesuvisli zaključci Vlatka Kraljevića Reagirajući na stavove bivšeg veleposlanika BiH u Italiji i Vatikanu Vlatka Kraljevića iznesene povodom dolaska pape Franje u Sarajevo, reagirao je i mostarski biskup mons. Ratko Perić. Podsjećamo, Kraljević je u intervjuu za Dnevnik.ba izjavio kako pitanje zašto papa ne dolazi u Hercegovinu ”najbolje tražiti od onih koji su postavili golemi križ na Humu ili izgradili stometarski zvonik franjevačke crkve”. Sarajevski mediji su iskoristili ovakve stavove u svoje partikularne svrhe. Reakciju biskupa Perića u nastavku prenosimo u cijelosti. Piše: Ratko Perić, biskup Jednoga svibanjskog dana 2011. najavio se, a drugoga dana došao na razgovor u Mostar prof. Vlatko Kraljević, bivši veleposlanik Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici (1998.-2002.). Vjerojatno – pomislih u sebi – želi uzvratiti onaj posjet nas biskupa njemu kao veleposlaniku pri Svetoj Stolici 13. siječnja 1999. kada smo bili u Pohodu ad limina. Ali nije. Nego nešto sasvim deveto. Iz toga svibanjskog razgovora iznesen je isječak u Crkvi na kamenu (8-9/2011., str. 31-32) pod naslovom: „Suvremeno suđenje križu na Humu”. Prenosimo ovdje mali dio toga razgovora: „I onda smo prešli na pravu temu radi koje se subesjednik i najavio za razgovor. Vidim da se čovjek razumije i u ‘međunarodnu zajednicu’ i da nije daleko od njezina ‘kraljevstva’. kriz-hum– Biskupe, što ćemo s križem? Kojim križem? – Onim na Humu. Jubilarnim! Kako, što ćemo? – prepadoh se ja misleći da ga netko nije srušio. – Vidite li da to smeta nekima u gradu? Čudim Vam se da tako govorite. Vi katolik! Možda nekima smeta u gradu što ima 40 munara, pa nitko ne postavlja pitanje ni da se munare visinski skrate ni da se brojčano smanje. Evo ovdje džamije na Balinovcu: kažu da se ne vidi da itko u nju ulazi, niti da iz nje izlazi, a svaki dan izvija se po nekoliko puta glas iz kutije da sve ječi ovim dijelom grada. Ne pada mi na pamet kazivati komu da to nekomu smeta. Što biste to Vi s križem? – Skratiti ga za trećinu. Čuj, za trećinu? Mislite da nikomu ne bi smetao ako bi se skratio za trećinu? – Sigurno ne bi. Skratiti ga za trećinu od postolja ili s vrha? Onima kojima smeta, smeta im i onaj mali križić koji je ondje podignut 1994. godine. A uznemiruje li Vas to što bi to skraćivanje smetalo katolicima koji su većina u ovome gradu i koji su se već navikli na Križ tako da ulazi u identitet grada? Kao Stari most. – Biskupe, trebali biste imati više osjećaja prema ‘pozitivnoj diskriminaciji’. Moram priznati da mi ta sintagma nije baš osobito poznata: pozitivna diskriminacija! Diskriminacija je nejednako postupanje prema osnovnim pravima osoba ili skupina ili naroda na temelju socijalnih, vjerskih ili drugih razlika. I to je nešto negativno. A kako može diskriminacija biti pozitivna? – Ona se sastoji u tome da se čuje glas manjine, moj će sugovornik. Zakon suvremene demokracije koji je preplavio svu kuglu zemaljsku upravo govori o većini: o većinskim glasovima na općinskim ili parlamentarnim izborima, na referendumima… A ovdje bi se, znači, trebalo povoditi za manjinom. Ovdje bi trebala pobijediti ona agnostička obitelj u Italiji koja se sama digla protiv križeva u svim razredima na Apeninskom poluotoku. Nju bi trebalo slušati i s njom bi šezdeset milijuna katoličkih Talijana trebalo uskladiti suživot! O tome smo govorili na Humu ove godine [2011.] na Veliki petak (www.cbismo.com). Križ je na Humu postavljen Jubilarne 2000. godine. Visok je 33 metra. Postavljen je na pravo mjesto: odakle god pristupate Mostaru: od Bijeloga Polja, s Kvanja, s Bune, s Kruševa, od Širokoga Brijega, vidiš da je na mjestu. I razmjeran Humu. I dosta uočljiv. I noću sjajan kao onaj ognjeni oblak na izlasku iz Egipta. Odatle su neprijatelji gađali Mostar, crkve, džamije, dvorove, bolničke odjele, samostane, dispanzere. Na tom je mjestu pobijen križ kao simbol mira, pomirenja, oprosta, i ne ponovilo se više nijedno granatiranje ni s čije strane. – Zašto to ne protumačite narodu? – sugovornik će meni. Tumačili smo sve do dana današnjega do iznemoglosti. Od 2000. godine objašnjavali smo i objavljivali članke i propovijedi više puta i na više načina. Da navedem samo neke odgovore javnosti: u mostarskim Motrištima, 12 – 2000., str. 5-6; u sarajevskom Oslobođenju u kolovozu 2001. odgovarajući na uvrjedljiv napis u istom dnevniku od 6. srpnja 2001.; u Crkvi na kamenu, 10/2001., str. 3-4; u istom Cnaku, 5/2001., str. 20-21; u istom mjesečniku, 3/2006., str. 30-32; u Katoličkom tjedniku, 7/2006., str. 6-8; u Službenom vjesniku, 2/2007., str. 5-6. Da ne nabrajamo dalje. Međunarodna se sila u nas osobito bila osilila 2006. godine kada se spremala na rušenje križa u Stocu. Te je naime godine strasburški sud presudio da se uklone križevi iz školskih razreda u Italiji, ali se potom digla cijela Italija i poništena je ta odluka novom višom odlukom da mogu ostati križevi. Ali vidimo da još neki hrvu da se križ ukloni ili barem skrati. Pa i Vas angažirali u orkestraciju. I Vi mene nagovarate da skraćujem Križ? U čije ime nastupate? […] Humski je križ naša religiozna antena koja povezuje nebo sa zemljom, a ljudsko s božanskim. Križ je antena naših osjećaja, misli, riječi i djela. On je, s jedne strane, naš prijamnik koji nam prenosi vijesti i milosti od Boga, a, s druge strane, naš odašiljač koji naše molbe i zazive prenosi svemogućemu Bogu – Presvetomu Trojstvu. Jubilarni križ ne kanimo skraćivati. A još manje uklanjati. Mi ćemo mu se duboko klanjati! U duhu i istini. Mogu ga samo nasilnici ovoga svijeta rušiti. U ime protuslovna pojma ‘pozitivne diskriminacije’.” Tako razgovarasmo i tako bi objavljeno prije četiri godine, ne spominjući imena prof. Vlatka Kraljevića. Međutim ovih dana on se sam javio i otkrio. Dnevnik.ba od 10. veljače 2015. donosi razgovor s njim, između ostaloga: Pitanje: „Pokojni, sada već sveti, papa Ivan Pavao II. dva puta je bio u Bosni (1997. u Sarajevu, a 2003. u Banjaluci), a Hercegovinu i Mostar nije posjetio, makar najveći dio bh. katolika živi na ovom prostoru. Zašto?” Kraljević: „Mislim da je odgovor na ovo pitanje najbolje tražiti od onih koji su postavili golemi križ na Humu […].” Iz toga neki mediji, koji misle kao i V. Kraljević, zaključuju da se ni papa Ivan Pavao II. dva puta, ni papa Franjo treći put ne svraćaju u Hercegovinu jer ne podnose križa, onoga na Humu. Nisam nikada prije čuo takva tumačenja. I to od jednoga veleposlanika koji je četiri godine predstavljao Bosnu i Hercegovinu u Vatikanu u vrijeme kada je podignut Jubilarni križ 2000. godine. Nisam to čuo ni u službenom pohodu Svetoj Stolici „Ad limina”: ni od Benedikta XVI. 2006. godine, ni od jednoga dikasterija Apostolske Stolice. Nisam to čuo ni od Apostolskih nuncija u Sarajevu: nadbiskup? G. Leanze: 1999.-2003., ni S. Abrila: 2003.-2005., ni A. D’Errica: 2005.-2012., ni L. Pezzuta: 2012.-, koji su posjećivali Mostar. Nisam to čuo ni od visokih vatikanskih službenika koji su pohodili Mostar: ni od Tajnika Svete Stolice za odnose s državama nadbiskupa J.-L. Taurana, 2000., ni od njegova nasljednika nadbiskupa D. Mambertija, 2008., ni od Državnoga tajnika Njegove Svetosti kardinala T. Bertonea, 2010. Nikada, ni od koga. Samo sada od bivšega ambasadora Vlatka Kraljevića. Tko će onda vjerovati njegovim nesuvislim zaključcima!? Kamenjar.com

07.11.2014.

Traži se arhiva UDBA-e iz BiH

Zdenko Jurilj Nakon što je prije nekoliko tjedana na adresu Ministarstva pravosuđa BiH stigao pismeni zahtjev višeg zemaljskog suda u Münchenu u kojem se traži saslušanje bivšeg visokopozicioniranog načelnika druge uprave UDBA-e sa sjedištem u Beogradu i bivšeg šefa Službe državne sigurnosti u Mostaru Ivana Lasića zvanog Gorankić, iz ove pravosudne institucije od vlasti BiH tražit će se novi dokumenti doznaje portal Vecernji.ba. Prema tvrdnjama tužiteljstva i svjedoka koji iznose svoju verziju priče o ubojstvu Stjepana Đurekovića, zbog kojeg se u njemačkoj sudi bivšim UDBA-inim agentima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, od vlasti u BiH tražit će se dokumentacija koja je vezana uz političku prošlost bivše komunističke partije. Takvi zahtjevi su već upućeni Hrvatskoj, ali i Sloveniji. S obzirom da trag oko ubojstva Stjepana Đurekovića vodi i do nekih ljudi koji su državljani BiH, tražit će se dosjei sigurnosnih službi i komunističke partije iz Sarajeva. Osim ubojstva Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. godine, za koje se terete Josip Perković i Zdravko Mustač, kojima će suđenje u Münchenu trajati do travnja iduće godine, pred njemačkim pravosuđem bi moglo doći do rasvjetljavanja i drugih ubojstava. Na saveznoj razini u Njemačkoj bi se mogla pokrenuti istraga i suđenje zbog likvidacije 22 ubijena hrvatska politička emigranta koji su na području Savezne Republike Njemačke likvidirani u razdoblju od 1970. do 1989. Među žrtvama i njihovim egzekutorima ima i današnjih državljana BiH koji prema važećem zakonu ne mogu biti izručeni nijednoj drugoj državi, izuzev ako se radi o slučaju ratnog zločina. No, može se doći do nekih dokumenata koji su navodno deponirani u arhivama u Sarajevu. Njemački sudovi koji će procesuirati ubojstva UDBA-e u Njemačkoj preko dokumenata bivše komunističke partije, sigurnosno-obavještajnih službi, žele saznati kakve su bile strukture sigurnosnog i obavještajnog aparata u Jugoslaviji na saveznoj razini i na području njenih republika. Kakve su zakonom regulirane zadatke imala ova državna tijela u vezi s gonjenjem jugoslavenskih, a posebice hrvatskih iseljenika, ili protivnika komunizma u zemlji i inozemstvu? Pokušat će se saznati kakve su kompetencije imala savezna državna tijela u Beogradu, ali i ona u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, kakvu je ulogu u okviru ukupne državne strukture imala komunistička partija (Savez komunista na saveznoj i republičkoj razini) (natuknica: “Odluke državnih tijela nisu mogle biti donesene bez ili protiv partije”)? Kako je bio strukturiran KPJ? VECERNJI.BA

28.10.2014.

Znate li mladi tko je bio Pokornik?

U petak, 31. listopada 2014. u 18.30 sati u staroj crkvi u Gorici U programu sudjeluju: Fra Stipe Marković, župnik župe Gorica-Sovići Fra Vinko Mikulić, kustos Hrvatske franjevačke arheološke zbirke Gorica Fra Sretan Ćurčić, kapelan u župi Drinovci Mario Bušić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske Grude Fra Ante Marić, autor U glazbenom dijelu programa nastupit će klapa Bratovština Radosno vas očekujemo! Ovih dana iz tiska je izašla knjiga Pokornik, autora fra Ante Marića. Knjiga je izašla u nakladi Hrvatske franjevačke arheološke zbirke sv. Stjepana Gorica. U Proslovu pisac poručuje čitatelju: „U rukama ti je knjiga koja priča o životu čovjeka koji je bio redovnik i svećenik. Rodio se 1926. u Gorici, u Hercegovini; kao redovnik i svećenik bio članom Hercegovačke franjevačke provincije, a umro 1996. u Širokom Brijegu. Krsno mu je ime Stjepan, redovničko fra Zdenko, a narod ga prozvao Pokornikom. Zašto je dobio taj nadimak, pokušava Ti odgovoriti ova knjiga. … Pokornikov sam život napisao kroz priče toliko puta ispričane. Želio sam da ih zaborav i godine ne otmu naraštaju koji nas slijedi. Znam što bi mi na sav moj trud rekao pokojni fra Zdenko: `Pusti, pobro, čemu se mučiš? Nije spomena vrijedno. Bog sve vidi!` I, kao i uvijek, imao bi pravo. Ali, eto, ja ga ipak nisam poslušao. Ovom sam mu knjigom želio nakon toliko godina reći: Hvala! I zaželjeti njemu i svim preminulim hercegovačkim franjevcima pokoj vječni, na osobit način onima koji su sav svoj život i sve svoje vrijeme posvetili svomu puku i njegovim potrebama i mukama. Takvih je fratara Hercegovina uvijek imala, i danas ih ima. Zato te, poštovani Čitatelju, molim, i Ti na isti način usmjeri svoje misli čitajući retke koji slijede.“

19.04.2014.

Kako to da kao vjernici-katolici i danas biramo Barabe?

MEDIJSKO USKRSNUĆE. KAKO SMO BIRALI IZMEĐU BARABE I USKRSA? Subota, 19. Tra, 2014. Autor pater Ike Medijsko uskrsnuće. Kako smo birali između Barabe i Uskrsa? Nakon prošlonedjeljne Cvjetnice, jučer se, na Veliki Petak, nametalo pitanje: Kako je moguće da jedan te isti narod koji je u jednom času Kristu klicao „Hosana!“ nekoliko dana kasnije viče „Raspni ga!“, te da isti taj narod koji ga je htio zakraljiti, nekoliko dana kasnije radije bira razbojnika Barabu, nego Krista, Mesiju. Pitanje je dakle: što se motalo u glavama tih istih ljudi koji su nekoliko dana prije pred njega prostirali svoje kabanice, trgali velike palmine grane kako bi mu ushićeno mahali i klicali, i veliko i malo. A onda odbacivanje, uvrede, pogrde – i to samo u nekoliko dana. I to isti taj narod, isti taj. Zar nije dakle čudan takav preokret? Kako je to moguće? To je pitanje koje bi osobito trebalo biti zanimljivo nama Hrvatima, jer je to prizor koji nam se upravo događa pred očima. I neki dan sam ponovno čuo pitanje kako je moguće da je za Hrvatskog predsjednika čak dva puta bio izabran netko tko je odavao državne tajne i tko bi mogao biti tužen za veleizdaju svog naroda? Još devedesetih i mi smo, nakon silnih stoljeća potlačenosti i teških progonstava, u nekoj svojoj Cvjetnici s nevjericom dočekali slobodnu Hrvatsku i u tom susretu klicali i mahali svojim braniteljima tako uzbuđeno da nije bilo tih palminih grana koje bi izrekle naše uzbuđenje, a već nekoliko godina kasnije i mi, kao da smo sad najednom neki drugi, biramo svoje barabe: nacionalno neosviještene, porobljivače, protivnike vjere? Stoga se dakle ako itko onda upravo mi moramo pitati: po kojoj zakonitosti se dogodilo to da je Židovski narod napravio takav obrat, te nekoliko dana nakon njegovog svečanog Mesijanskog ulaska, umjesto Krista Mesije, izabrao Barabu razbojnika, odnosno: zašto se to i nama danas događa? Ako vi nemate ideju odgovora na pitanje što je prevagnulo, evo ja ću ponuditi jedan odgovor. Ja mislim da je nekakav HRT bio tamo! Ne šalim se! Evo i mog dokaza, i to u samom tekstu Evanđelja. Slušajte: „Pilat htjede pustiti Isusa – kako je o blagdanu Pashe običavao. Ali glavari svećenički PODJARE svjetinu da traže neka im radije pusti Barabu.“ Nevjerojatno, ali to je bilo dovoljno: imati medij – nekakav HRT – kojim ćeš podjariti svjetinu. I svjetina će to slijediti. Dakle, javni servis – koji podjaruje, i to je to! Zapanjuje i zastrašuje ta činjenica. Pa se nameće još teže pitanje: kako može biti dovoljno da netko, nekakav „državni medij“ podjari svjetinu, i da ona izabere ono što zapravo ne želi i ne voli – i da tako stalno podjarivana, godinama ne bira ono što joj se bira? O čemu se tu, tako krhkom, radi? Ipak, nije to tako čudno, ni neprirodno: narod je naslonjen na medij, uvijek ovisi o njemu. Medij uvijek postoji, i pretpostavlja se da je stvarni odraz mišljenja naroda. Zapravo, ni jedan narod po prirodi nije imun na medije, jer je to njegov način funkcioniranja i postojanja. Medij mu je nužan da bi kao narod i kao pojedinac funkcionirao i opstao, jer ne može svaki pojedinac o svakoj stvari zauzimati stav na temelju vlastitog razumijevanja, pa se naslanja na mišljenje zajednice – narod. Tako je bilo uvijek, tako je i danas, i tako je svugdje u svijetu. Nedavno sam, kao primjer koji pokazuje prirodnu potrebu za medijima, pronašao podatak kako je svojedobno u Njemačkoj provedeno jedno za nas zanimljivo istraživanje o pitanju: po kojem principu građani zauzimaju stav o nekoj moralnoj prosudbi? Prema tom istraživanju 44 % građana se povode društvenim okruženjem (biraju “što i drugi”, odnosno, biraju ono što misle da vjeruje većina), 24% njih se povodi za humanističkim vrednotama, 4% za Božjim zapovijedima i 3% za zakonima, dok 25 % njih ima neke druge kriterije. Ovih 44 % građana će slijediti dojam o tome što misli većina – a o tome će ga izvijestiti mediji. Njih 24 % će biti podložno tome da im nekakvi kolumnisti, celebrity ili političari – dakle, opet mediji – objasne što je humanistička vrednota. Primjerice plakatima „svi imaju pravo na brak!“ ili predsjednik svojom izjavom: „Ja ću glasovati protiv!“. Takav stav onda slijedi i ostalih 24 %. Tek na manjinu mediji neće imati utjecaja. Ono što je sustav veza i obavještavanja za neku vojsku, to su mediji za narod. Pogotovo je tako ako je u pitanju javni servis – jer njemu se vjeruje. Nešto kao „glavari svećenički“. Problem nastaje onda kad mediji ne idu za tim da iščitaju stav naroda, nego ciljano utječu na to da svijet ne bira ono što ne želi, obmanjujući ga o samom njegovom mišljenju. Na žalost, upravo je takva situacija s Hrvatskim medijima. Odnosno, s HRT-om. On je podjarivač, a ne servis građana. Nije javni, nego perfidni servis. Oni su otimači i falsifikatori volje naroda. S njima takvima, uz 10 % iskrenih Mesićevaca, i 44 % onih koji se priklanjaju (prividnoj) većini, eto nas na Mesićevih više od 50 %. To je i objašnjenje kako je bilo moguće da devedesetpostotni stav građana RH o braku kao zajednice žene i muškarca, spadne na svega 36% izlaznosti - da, mediji! Hrvatskom narodu je otet prostor u kojem bi konzultirao stav o ovom pitanju. To je servis koji ima zadatak preduhitriti javno mišljenje, te ga podjarivanjem usmjeriti protiv njegove prirodne tendencije, kako bi narod, umjesto svog stvarnog izbora, izabrao svog Barabu. Mediji! To je naš problem kao i uvjet mogućnosti napretka. Ništa nam ne vrijedi slobodna Hrvatska ako mediji nisu u službi naroda, i ako nisu zbir mišljenja svih pojedinaca koji ovo društvo čine. Oslobodili smo Hrvatsku, uveli kunu, postavili granice, dobili vojsku, policiju, neovisnost. Nakon sjajne pobjede u Domovinskom ratu, i nakon stoljeća žeđanja dostignute slobode, bilo je za očekivati kako će nacionalni zanos i ponos bujati desetljećima. A u tom zanosu za očekivati je i kako će buknuti i ekonomija, kultura, poduzetništvo, umreženost s dijasporom i posvemašnja obnova zemlje. Imali smo idealnu situaciju i šansu za to. No, ništa od uzleta - jer nema naroda. Politički ga nema. On se sam sa sobom ne susreće, ne struji njime njegov autentični impuls, nije živ, on bez medija koji ga uvezuje nije jedno tkivo i ne postoji. Mediji su ubili narod. Uzurpirano mu je vezivno tkivo, i nema ga. Mediji! Ako narod njih nema, ni državu nema. Zapravo osjećamo da nam curi kroz prste i da je nemamo: tu Hrvatsku koju ste mislili da imate – nemate je! I nećemo je imati dok je HRT narodu otet. A to je nepravda koja u nebo vapi! Mediji, mediji, mediji! Stalno treba o tome vikati, i samo o tome dok se to ne promijeni. To je jedini uvjet bez kojeg se u Hrvatskoj dalje ne može! Ovom narodu kao kruh treba i njegov narodni mediji. I to, ne samo neki drugi, ne samo neki novi, nego naš, hrvatski HRT kao stvarni servis građana koji će voljeti svoj narod, i kojeg će narod voljeti, koji će iz njega proistjecati i u njega se natrag slijevati s onim istim bilom koje mu u srcu struji. Čitam opet dalje, kako glavari svećenički podmitiše stražare da slažu, kažu kako Isus nije uskrsnuo. No, više nisu mogli podjariti narod, jer se je zavladao novi medij, jer se dogodio novi javni servis koji je bio glasniji od staroga, koji je imao zaadatak širiti istinitu Radosnu vijest uskrsnuća. Sutra u nedjelju. Uskrs je sutra. Ali, Uskrs mora biti i na HRT-u. U nekom skorom sutra. Uskrs želim – u kojem će se razliti riječ istinita i svjedočka, stvarna. Koju uzurpirani javni servis više neće moći osporiti. Čekam i zagovaram uskrsnuće – i odjekivanje radosne hrvatske vijesti s HRT – a. Želim ti medijski Uskrs, Hrvatsko! Da više jednom navijestiš kako si svoja, kako si lijepa, kako si dobra, kako postojiš, kako voliš sebe i u sebe vjeruješ; kako su ti tvoji branitelji sveti, tvoja povijest i kultura, tvoja vlastita volja i izbor; tvoja sela i mora, tvoja dijaspora i domovina, tvoj stav i htijenje. Da jednom navijestiš sebi kako su svi tvoji povijesni grijesi zauvijek zakopani. Nikome više nisi kriva, reci sebi i glasno to viči Hrvatska! Uskrsni i iziđi javno na trgove svoje, navijesti kako si svoja i Božja, i ničija više. I nadglasaj one povike izabiranja Barabe koje si, zavedena, izvikivala. Nadglasaj ih svojim novim povicima s krovova. Neka ti se dogodi medijski Uskrs, vrijeme je. I odsada budi samo svoja i Božja. Neka vam svima bude sretan Uskrs! via medjugorje-info.com

12.04.2014.

Jadna razina komunikacije u federalnoj Vladi

Nikšić: Halo, ba..., ti Hrvati iz Posušja, Širokog, Ljubuškog, Gruda su banda... "Dakle, rekao sam da je to banda, rekao sam da tu država ne postoji, rekao sam da ne priznaju državu i država jedino sredstvo prinude ima policiju" Marko Karačić Na 102. sjednici federalne Vlade Federacije BiH razgovaralo se o pitanju revizije braniteljske populacije u Zapadnohercegovačkoj županiji. I ne bi ništa sporno bilo da u javnost nije procurio transkript spomenute sjednice na kojoj polemiku vode Nermin Nikšić, Zukan Helez, Vjekoslav Čamber i Ante Krajina. Razina komunikacije koja se može iščitati iz transkripta više odgovara jeziku ulice nego sjednici jedne entitetske Vlade. Nermin Nikšić psuje, svoje kolege političare iz Vlade ZHŽ-a i načelnike općina u ovoj županiji naziva bandom i banditima, a puno za njim u ovakvom načinu komunikacije ne zaostaje ni njegov stranački kolega Zukan Helez. Iznenađuje kako na sve ovo ne reagiraju ministri iz reda Hrvata. Osude ovakvog načina komunikacije stižu sa svih strana. Čelnici u ZHŽ-u će zahtijevati hitnu ispriku federalne Vlade zbog uvreda na njihov račun. Ponašanje Nikšića i njegovih ministara osudili su brojni intelektualci koji poručuju kako se jedan premijer ne može ovako ponašati. HELEZ (Zukan, ministar za pitanja boraca): Ja još jedanput da kažem, ja tu sam stvarno izričit, nema teorije, ja po cijenu ostavke ne želim da me neko tjera da pravim krivično djelo, to je isto kao kad bih ja vama, bilo kome od vas sada dao torbu para, nosi bez ikakvih valjanih dokaza da ste korisnik toga i toga. PREMIJER (Nermin Nikšić):... ali, dok imamo tematsku sjednicu, hoćemo li zbog toga što imamo četiri općine koje se banditski ponašaju, to je nikako drugačije nego banditski, hoćemo li zbog toga kažnjavati sve druge kojima to pravo pripada, pri čemu znate da ima ljudi koji su otišli dolje, uzeli svoje predmete i donijeli ih ovdje... To je banda koja nas ucjenjuje, a mi popuštamo svaki dan. Dakle, dosta više, dosta više, pa više ima ovih plenumaša što smišljaju ostavke da se obustavi privatizacija, da se napravi revizija privatizacije, kolike će biti plate, halo ba! ČAMBER (Vjekoslav, ministar za rad i socijalnu politiku):... ali, ono što ja vidim u pozadini ovog problema je osoba koja je odgovorna otprilike barem isto toliko kao i ministar Helez, dolje županijski ministar branitelja koji se uopće ne čuje (misli se na Mladena Begića). PREMIJER: Čuje, čuje... ČAMBER: Čuje, ponekad pošalje on neku... NIKŠIĆ: Čuje, on loži njih. ČAMBER: Ne znam kakva je njegova uloga u ovome svemu, kakva je njegova odgovornost? PREMIJER: On je organizator... HELEZ: Gledajte, ljudi, ovo je izašlo iz okvira revizije..., mi ne tražimo dole reviziju nego spiskove..., prostorije su zakovane, ne funkcionira država dolje. Svako od ovih ili 98 posto ima tri puta veća primanja iz Hrvatske i ima dvojno državljanstvo i, da izvine po tri puta sav ovaj svijet i muški ženski, puče im neka stvar za BiH, što je problem. Znači, ti ljudi neće, ne poštuju državu i nije samo u ovom segmentu, šta je narod, ode finansijska policija, reći će “marš nazad” inspekcije, država ne funkcionira, ljudi... Ne može Parlament reći nećeš provoditi zakon, hoćeš, to nema, nema mandat, može promijeniti zakon. Ispričat će se, reći da ja imam rođake svoje koji rade u reviziji, to je budala, to su sulude ideje isto kao da gurnem tamo u provaliju, čuj da nekoga zaposlim u reviziji da nosi glavu u torbi, da ja svoga rođaka..., to je kontra logike, kontra svih itd, itd, nelegalna je zakonita, nezakonita vlada, nelegalan mi­nistar itd. i ništa nećemo riješiti. Moj je prijedlog da zovemo te ljude, već njih devet je donijelo i boje se oni tamo, jer su to banditi, dobro je neko rekao, to ne vode pošteni ljudi, to vode banditi Jerko, ja sam davao spiskove. Dođu ljudi, pravi ratni invalidi, pa čovjek se krsti 100 puta preda mnom, pa ovaj, pa ovaj kaže ima tri firme, ima imovinu 50 milijuna vrijednu, prima odavde prima iz Hrvatske, ovaj ima bagere, ovaj ima ono, ali je sve bilo u Njemačkoj, nema veze sa time. Ne mogu ja više gledati u oči ljudima iz Cazina, 300 invalida kojima smo smanjili recimo sa 80 na 60 posto, ne mogu ja to više braniti niti želim i najotvorenije potpuno otvoreno sve to znamo. Ja nemam kud i neću da moja obitelj ovdje hiljadu godina živi, nisam ja došao ni iz Splava ni iz Gusinja, ni odande ni odavde, onaj ima dvojno državljanstvo, kad god hoće pređe tamo ode i boli ga briga za ovu državu. I mi pred takvini banditima, jedna vlada ozbiljna, da kleknemo i kažemo zato što doktor Perić (Josip, delegat Doma naroda) koga niko živ tamo ne smatra i koji je njegov, Ante, legitimitet, koliko ti imaš tamo u Parlamentu, imam li ja neki legitimitet, ja imam 28 zastupnika, ima 6 hiljada glasova pojedinačnih, znači imam neki legitimitet i na koga se ti pozivaš, reci otvoreno, kome polažeš račune, je li mafiji tamo ovoj što ne da, što zakuje, pa ne to je tako KRAJINA:.. Kolega Helez veže mene za doktora... Međutim, doktor Perić nije taj koji solira i koji donosi određene odluke ili daje određene stavove na temelju svoga kako mu ćefne, nije takva osoba, pogotovo, ova kvalifikacija. HELEZ: Ko? Bundestag mu daje naredbe, ko majke ti? KRAJINA: Koja je kvalifikacija koju je gospodin Helez rekao ne znam, da nije normalna osoba ili da ga smatraju normalnim... Kažem, doktor ima iza sebe djela, a između ostalog je i čovjek koji sve ove poslove radi o svome trošku, ne za plaću, nego radi kao volonter. PREMIJER:... Dakle, rekao sam da je to banda, rekao sam da tu država ne postoji, rekao sam da ne priznaju državu i država jedino sredstvo prinude ima u policiji. Međutim, imamo dolje i kantonalnu policiju koja ne zarezuje državu, imamo kantonalnu vladu koja je zarezuje federalnu Vladu i sad. Ljudi, ja mislim da trebamo o ovome neka Parlament, da to bude naša diskusija na Parlamentu, pa neka se Parlament izjasni... Jer pazi, ne treba nama zaključak tu, tu ima dovoljno da pošalje zahtjev mi Federalnoj upravi policiji u skladu sa zakonom i kažemo, ljudi, jebiga, to je federalna institucija, ljudi ne daju da se radi dolje, a oni će dalje na svojoj koordinaciji vidjeti hoće li riješiti oni ili će riješiti, izvinjavam se, ovo sam opsovao nešto u žargonu. >>'Ne vjerujem onima koji tvrde da dogovor u BiH nije moguć' 'Legalne vlasti nazivaju banditima' - Drago mi je da je transkript izašao u javnost da se i javnost uvjeri u sve ono što smo mi govorili sve ove godine o toj vladi. Oni su na vlasti došli na nelegalan način i sada pokušavaju represivnim mjerama obračunati se sa svima onima koji ne dijele njihovo mišljenje i stavove. Paradoksalno je što nelegalna vlast koja je na pozicije došla na banditski način sada legalne i legitimne strukture naziva banditima. Samo mogu reći kako ćemo koristiti sva zakonska sredstva kako bismo zaštitili naše građane od pravnog nasilja kojem ga ta nelegalna vlada želi izložiti - rekao nam je jučer predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić. Njegovo mišljenje dijele i ostali članovi Vlade ZHŽ-a koji su već godinama ogorčeni stanjem u FBiH. "Prvo smo bili 'recidivi Herceg Bosne', a sada smo banditi" - Prvo su nas nazivali “recidivima Herceg Bosne”, a danas nam govore da smo banditi. Ne znam kako ti ljudi nakon ovakvih stvari uopće očekuju da radimo i surađujemo s njima. Ja nudim sve transkripte Vlade ZHŽ-a i jamčim kako se ovakav način komunikacije i vokabular ne mogu naći. Suvišno je bilo što dalje komentirati - rekao nam je jučer u telefonskom razgovoru ministar za pitanja branitelja ZHŽ-a Mladen Begić koji je jučer nazočio sjednici Doma naroda FBIH. "Samo se nadam skorom kraju Vlade" - Ova Vlada FBiH se konstanto trudi pokazati kako je nelegitimna i nelegalna, te kako ne brine o narodu u ovom entitetu. Suvišno je i komentirati ovakvu kafansku komunikaciju nelegalnih ministara i premijera. Samo mogu reći kako se nadam da će uskoro doći kraj ovoj federalnoj Vladi. Ovdje je došlo do zamjene teza. Upravo je ova Vlada prvak u rušenju prava svojih građana tijekom cijelog mandata. Brojnima su prava uskraćena i ljudi su primorani pravdu tražiti na sudovima - rekao nam je načelnik općine Grude Ljubo Grizelj. Dodao je kako se samo nada da će skori opći izbori u Bosni i Hercegovini donijeti promjene i novu Vladu koja neće imati maćehinski odnos prema cijeloj Hercegovini. "Boljševički način komunikacije" - Izraz “banda” i “banditi” su koristili boljševici koji su hrvatske domoljube nakon 2. svjetskog rata po Hercegovini klali i ubijali. Čudi i me i žalosti što se tako dodvornički ponaša bivši HSP-ov nelegalni ministar koji zakonitog ministra, iznimnog čovjeka Mladen Begića na onakav način uzima u usta na sjednicama federalne Vlade - rekao nam je jučer načelnik Posušja Branko Bago. Sličan stav ima i načelnik Širokog Brijega Miro Kraljević. - Svima je jasno kako se revizija ne može raditi na ovakav način. I ovakva komunikacije pokazuje koliko je ova vlada nervozna i koliko gubi tlo pod nogama. Samo mogu reći kako nećemo pristati na bilo kakvu reviziju izvan zakonskih okvira - poručio je načelnik Kraljević

17.12.2013.

Eto, tebe će Izete Hrvati pitati treba li spojiti Hrvatsku

Izet Bajrambašić: Favoriziranje mosta Pelješac je nekorektno i nepotrebno Prije nekoliko dana u medijski prostor je lansirana informacija o sastanku međudržavne, bosanskohercegovačko-hrvatske komisije s konsultantskom kućom koja izvodi studiju predizvodljivosti, a glavna vijest se odnosila na to da će gradnja pelješkog mosta početi 2015. Tim povodom smo razgovarali s članom ove komisije Izetom Bajrambašićem, pomoćnikom ministra za komunikacije i transport BiH. • Da li objavljena informacija o rezultatima studije predizvodljivosti znači da BiH pristaje na gradnju pelješkog mosta, te da su ranije rezerve spram ove gradnje odbačene? - Savjetodavni odbor (SO) angažovan na studiji izvodljivosti nastoji da se ona uradi na najbolji način, kvalitetno, sa relevantnim ulaznim podacima i metodama rada poznatim u dobroj praksi. Studija još nije gotova, a na posljednjem sastanku smo svi dali primjedbe i komentare. Zaključeno je da konsultant treba do 23. decembra 2013. godine da završi studiju i da je preda naručiocu (Republika Hrvatska). Ozbiljne kritike • Izjavili ste ovim povodom da postoji dosta zajedničkih primjedbi na studiju? O kojim glavnim primjedbama te vrste je riječ? - Studija je obimna i podaci nisu izbalansirani. Ima puno teksta koji nije primjeren za ovako važne dokumente. BiH, kao i Evropska komisija, dala je ozbiljne kritike na uzete kalkulativne cijene sa različitim pristupom, te prognoze saobraćaja, kao i vrijeme pripreme i završetka izgradnje pojedinih projekata. Primjetno je i očito favoriziranje mosta Pelješac od konsultanta, što je potpuno nekorektno i nepotrebno. • Koje su bile primjedbe bh. strane? Na kakvu reakciju su naišle kod partnera iz RH? - Naše primjedbe su bile konkretne u vezi s cijenama eksproprijacije zemljišta, cijenom mosta Pelješac za visinu 55 metara, zatim početnu obračunsku godinu, vrijeme završetka pojedinih opcija... Važna primjedba BiH je vezana za činjenicu da je potreba povezivanja RH na jugu nastala ulaskom RH u EU i da će prestati ulaskom BiH u EU, te da to treba biti obračunski period, znači 10 (procjena kao minimalno za ulazak BiH u EU) ili 20 godina (procjena kao maksimalno za ulazak BiH u EU), a ne, kako je konsultant uzeo, 2017-2046, ne vezujući se za ulazak BiH u EU. Evropska komisija je imala slične, a često identične komentare kao BiH. RH je samo ponavljao da podržava studiju, a konsultant se branio, u većini slučajeva, bez argumenata. • Pomenuta je cijena od 220 miliona eura, koliko bi pelješki most, navodno, koštao. Šta to znači? O mostu kojih dimenzija je riječ? - Ovo je, također, bio naš važan komentar da je konsultant dao sve dimenzije mosta Pelješac, osim visine. Međutim, na jednom mjestu, da bi dokazao legalitet izgradnje mosta, pominje "usaglašenu zabilješku" između RH i BiH. Zabilješka se odnosi na most visine 55 metara, čija je cijena preko 300 miliona eura, a ne, kako je konsultant dao u studiji (u kalkulaciji), 100 miliona eura niže. • Na koju najmanju visinu mosta, glavni raspon i širinu će pristati bh. strana? - Ovo nije razmatrano zato što je za BiH prioritetno pitanje pravilna implementacija Konvencije UN-a o pravu mora, kako bi BiH dobila pripadajuća joj prava, a to bi odredilo namjenu i upotrebu bh. mora, slobodno povezanog sa međunarodnim morem. • Gospodin Bevanda je izjavio da se most gradi na teritoriji RH? Da li se o tome radi? Ovo pitam zato što svi znamo da je u pitanju akvatorij na kojem se tek treba da uspostave granice između dvije zemlje ili da se ratificira ugovor iz 1999. godine i da se tek treba odrediti modalitet plovnog puta iz Neuma prema otvorenom moru, ali i namjena akvatorija Neum? - Prema ugovoru o granici iz 1999. godine, nije sporno gdje je pozicija mosta, a sva druga određenja i opredjeljenja BiH u ovom području i općenito o moru vezana su za pravilnu primjenu pomenute konvencije. • Ko je s bh. strane uključen u sastav stručnog tijela koje raspravlja o ovom pitanju? - Članove Savjetodavnog odbora je imenovalo Vijeće ministara BiH i u njemu su Nevenka Savić, Direkcija za evropske integracije, Osman Topčagić, Ministarstvo vanjskih poslova, Izet Bajrambašić, Ministarstvo komunikacija i transporta BiH, Božo Zovko, Direkcija za indirektno oporezivanje i Miroslav Tomić, Ministarstvo finansija i trezora. Politička izjava • Kada bude završen posao stručnih tijela, hoće li konačna odluka ići na parlamentarno odlučivanje s obzirom na to da se radi o važnoj komunikaciji u pograničnom dijelu dvije države? Ta problematika je, podsjećam, u nadležnosti VM-a, Predsjedništva BiH i Zastupničkog doma? - Studiju je naručio RH, a finansira se iz fondova EU. BiH svoje učešće ostvaruje putem SO, a SO će za svoj rad podnijeti izvještaj Vijeću ministara, naravno, uključujući i glavne pokazatelje studije. • Pitam ovo zato što je u javnosti već objavljeno da izgradnja mosta počinje 2015? Mogu li se za godinu završiti sva sporna pitanja, primjedbe, procedure? - Ova izjava je data prije okončanja studije, a prema mojoj procjeni, pomenuta izjava se nalazi u kontekstu političkih prilika u RH i to je (političke prilike) svakako unutarnje pitanje RH. oslobodjenje.ba

07.12.2013.

Bože Protuđer iz Letke proslavio stoti rođendan

! Petak, Pro 06 2013 Written by Admin, tomislavnews Bože Protuđer proslavio 100-ti rođendan u Staračkom domu u Tomislavgradu, čestitamo! Osoblje Doma priredilo je pravo rođendansko slavlje Boži, stigli mu i sinovi, snaha i unuci iz Austrije i Australije, pjevala Frama, čestitali gimnazijalci, čestitao rođendan i slavlje snimio i Tomislavnews.com. Donosimo i potresno Božino svjedočanstvo o životnom putu Danas je u Staračkom domu u Tomislavgradu bilo uistinu veselo: rezala se slavljenička torta, čestitalo, pjevalo se, igralo, ispijao šampanjac…a sve to u zdravlje i za sretan stoti rođendan najstarijem štićeniku Doma i , moguće, najstarijem Duvnjaku-Boži Protuđeru iz duvanjskog sela Letke. Bože je rođen 1913. godine, licem na svetog Nikolu, a u svom stogodišnjem životu svašta je priturio preko glave, dovoljno je samo reći da je preživio i Blajburg i Križni put, ali da je do danas zadržao osmijeh i optimizam. Ima četiri sina: dvojica starijih Pere i Ivan-Kiko su u dalekoj Australiji, a dvojica mlađih Jozo-Joskan i Niko su u malo bližoj Austriji. Ima desetero unučadi i dvanaestero praunučadi i svima zna imena i gdje žive. Trojica sinova su došla ćaći na stoti rođendan, a samo najstariji Pere nije mogao doći. Iz Austrije je došao Niko, a Joskan i supruga mu Janja stigli su s cijelom obitelji, njih dvanaesto na rođendan ćaći, svekru i djedu. Bože je kratko vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj,pa ima malu mirovinu, ali tu su sinovi, pa Bože nema problema za smještaj u Domu. Omiljeni je štićenik Doma, voli ga i osoblje i štićenici, pa je dobio darove od njih, a pripremili su mu i veliku rođendansku tortu. U ime osoblja i štićenika, stoti rođendan Boži je čestitao i još mnogo zdravih godina mu poželio ravnatelj Staračkog doma Ilija Madunić. Zahvaljujući svima na čestitkama, a okružen sinovima i unucima, Bože je šampanjac ispio na eks i zaslužio dugi pljesak. Zatim se zaorila pjesma složnih glasova Frame iz Tomislavgrada, koji su otpjevali nekoliko prigodnih pjesama, a u pjesmi im se priključio i slavljenik, dok je osoblje i štićenici Doma zaigrali kolo. Nakon Framaša i ekipe Tomislavnews.com, rođendan su slavljeniku Boži , kako su mu i obećali prigodom posljednje posjete Domu, došli čestitati i učenici 2.d razreda Gimnazije Marka Marulića iz Tomislavgrada sa svojim vjeroučiteljem fra Petrom Drmićem. Tekst, video i foto: www.tomislavnews.com/ Ljuba, Davor i Marija ***************** Donosimo nevjerojatan životni put, životopis, svjedočenje slavljenika Bože Protuđera, a koje su zabilježili fra Mate Tadić i Ante Tadić SVJEDOČANSTVO HRVATSKOG VOJNIKA BOŽE PROTUĐERA O BLEIBURGU, KRIŽNOM PUTU I ISTRAŽNIM ZATVORIMA Bože Protuđer je rođen 6. prosinca 1913. u Letki u obitelji Ivana i Matije rođ. Križanac. Nakon što je dobio poziv za mobilizaciju stupio je u vojsku u proljeće 1941. u Splitu, a nakon toga je ubrzo prebačen u Sinj u 15. pukovniju čiji je zapovjednik bio Stipković. Iz S Božom je iz Letke mobilizirano još desetak sumještana. Nakon što su se skupili u Sinju, krenuli su u Sarajevo, gdje su im na Filipovića lageru dali samo puške i šinjele zbog nestašica opreme, a do tada su se cijelo vrijeme nalazili u civilnoj odjeći. Imao je trojicu braće od kojih su dvojica kao djeca umrla, kao i sestru Ružu koja je bila udata za Dragutina Juriča s Kola. Borba s partizansko-četničkim snagama Dobivanjem opreme išli su preko Romanije prema Drini. Na Romaniji su imali prvu borbu sa udruženim partizansko-četničkim snagama, a borba se odvijala u blizini mjesta Mokro. Borba se dogodila mjesec dana nakon mobilizacije, a odmah nakon mobilizacije vratili su se u Sarajevo. Svi su bili pješadija, a od oružja su imali samo puške i mitraljeze. U prvoj borbi Božina satnija je pobijedila. Ali i nakon toga udruženi četnici i partizani su napadali prugu Sarajevo-Bosanski Brod. Tako da su morali čuvati tu prugu da ne bi dolazilo do prekida željezničkog prometa od Bosanskog Broda preko Sarajeva sve do Mostara. Nakon toga su došli u Zavidoviće, gdje su im se pridružili Nijemci te im pomagali u akcijama. Iako ih brojem nije bila cijela pukovnija, puno su bolje naoružani od domobrana, a imali su bolje puške, mitraljeze i topove. Poslije Zavidovića Božina se pukovnija raspala jer ih je general Stipković napustio i otišao u ustaše. Najvjerojatnije je prešao u ustaše zbog velikog osipanja 15. pukovnije, kako su ljudi iz Dalmacije u velikom broju bježali u partizane pa je nedostajalo dosta ljudstva. Tenkovi oko franjevačkog samostana Raspadom pukovnije došao je u Letku na odsustvo te ostao četiri-pet mjeseci, kada su se u Tomislavgradu nalazile ustaše. Tada je bilo dosta teško živjeti, jer bi po noći partizani dolazili te uzimali stoku i hranu. Bože bi noću odlazio u grad kako bi se sakrio od partizana. Boravili bi kod franjevačkog samostana, jer je bio dobro utvrđen od njemačke vojske. Oko samostana je smješteno dvanaest-trinaest tenkova, a oni bi po noći Nijemcima čuvali tenkove. Ako bi primijetili partizane samo bi probudili Nijemca, koji je spavao u tenku. U gradu bi se po cijelu noć čuli pucnjevi jer su vođene ulične borbe u kojima je bilo dosta stradalih civila, a napade su obavljali partizani. U to su vrijeme Nijemci hvatali mladiće i odvodili u njemačku vojsku. U prosincu 1943. Nijemci su zapalili kuće i ljude na Lugu. Kada su to čuli pobjegli su u planinu da bi spasili goli život. A da ih ne uhvati racija, pješice su u Imotski pobjegli: dvojica Stipića, Ivan Baćak, Andrija Stipić koji je kasnije poginuo. Tu su se nalazilo ljudi iz drugih sela, a pobjeglo ih je šestero-sedmero iz Letke. U Imotskom polju njih je dvadesetak-trideset čuvalo jednu mlinicu, dok su se Nijemci nalazili u gradu Imotskom. Tada nisu imali nikakve hrane nego su se hranili grožđem koje je raslo u blizini. Stanovnici su im na to rekli da se mogu hraniti ali da ne uzimaju samo iz jednog vinograda, nego da ih mijenjaju kako vlasniku u tim teškim vremenima ne bi pojeli cijeli urod. Hrana za cigarete Propadanjem Njemačke počinju se preko Šujice povlačiti prema Bugojnu za što su partizani saznali te čekali tenkove na Lugu i Mokronogama. Međutim za to su Nijemci saznali i krenuli prema selu Kovači, a Bože je s Nijemcima išao do Posušja te su u brdima došli do Rakitna. U Rakitni su čuli za fra Bertinu bojnu, ali ih nisu sreli. Kako su čuli da će Mostar pasti, krenuli su preko Roškog Polja prema Kninu jer su se tamo nalazili Nijemci. Putem su ih opkolili partizani, tako da su morali promijeniti smjer i krenuli u Vran-planinu. Odatle su krenuli na Šćit u kojemu se nalazilo oko 1500 do 2000 ljudi, a bilo je njemačkih vojnika, ustaša i domobrana te je vidio i nekih ljudi iz susjednog sela Sarajlija. Ivan Maduinić 'Ivančica' vidio je Rubića, koji je bio pilot u vagonu te mu dao cigarete. Rubić mu kaže da ne troši cigarete nego da ih čuva, jer to je trenutno jedino sredstvo plaćanja pošto je kuna propala. Putovati je bilo dosta teško, a nad vlakom su stalno nadlijetali saveznički avioni. Kada su došli do mosta na Savi bio je porušen, jer su ga bombardirali saveznički avioni. Bože dalje nastavlja: „Tada smo 'Ivančica' i ja pješice došli u jedno selo i u kući tražili hrane, a domaćin nam je odgovorio da će nam dati jesti ako imamo cigareta. Tu smo se najeli i u Slavonskom Brodu sačekali vlak iz Beograda te smo tako predvečer došli u Zagreb. U povlačenju zajedno ustaše i četnici Pošto nikoga nismo poznavali bilo nam je dosta nezgodno, a trebali smo naći prenoćište. Tu smo sreli jednoga Cikoju iz Stipanića, koji je bio kapetan te nam rekao kako će nas primiti. Reče da će mene i Antuna iz Podgaja staviti za kuhare u svojoj pukovniji, dok će nam zapovjednik biti neki Sertić. Bilo nam je dosta teško, jer smo vojci za jelo imali dati samo kašu. Tu su se nalazili većinom novaci, koji su tek došli u vojsku. Kao kuhari smo ostali petnaestak dana, nakon čega se čulo da je Njemačka pada te je stiglo dosta ljudi, a nismo imali hrane da im damo. Jedno jutro su u Dugo Selo došli četnici s opancima i četničkim uniformama. Nije nam bilo jasno kako će ustaše podnijeti da četnici idu zajedno s njima, ali su ipak išli. Drugo su se opet jutro oko nas okupili oficiri i rekli da idemo u Austriju te da ćemo tamo ostati dvadeset dana pa ići domovima. Bilo nam je drago jer smo nestrpljivo čekali povratak doma. Krenuli smo za Sloveniju prema Zidanom Mostu, gdje su nam dali konje i prijenosnu kuhinju. Međutim, nikoga nije bilo jer su se svi povlačili. Dolaskom u Celje partizani su čekali na kapiji i puštali nas, a Nijemcima naređivali da bace oružje. Kada smo došli u jednu dolinu, gađali su nas topovima iz Dravograda. Na tom putu bilo je djece, žena i civila, a pored nas je tada naišla trokolica i na njoj tri vojnika koji su vikali: 'Hrvati, braćo, Hrvatska propada!' To su bila dvojica Bugara s ustaškim oficirom. Ali nismo mogli preko Drave, jer je most bio srušen. Tu sam sreo zeta Dragu Juriča s Kola, supruga sestre Ruže, koji je kasnije nastradao u Mariboru a s njim se nalazio Martin Bilić. Od tuda smo se vraćali prema Celju i došli smo u neko močvarno područje. Partizani su nam rekli da ćemo morati noćiti u toj vodi pa smo dalje produžili prema Celju. 'Nosi mi se s očiju!' U Celju je od hrane bilo makarona i masti, ali su nam dali samo suhih makarona. Mi bismo se snašli tako što bismo na smeću koje je ostalo Nijemcima, našli konzerve i u njima kuhali makarone te ih tako jeli. Jedanput se u Celju pojavila priča da će nas poslati u Rusiju. Pomislio sam da mi je bolje poginuti nego ići u Rusiju, pošto mi je otac Ivan bio u Rusiji u Prvom svjetskom ratu te pričao kako je bilo strašno u Sibiru gdje je proveo sedam godina. Nakon par dana krenuli smo prema Zagrebu. Sreli smo njemačku kolonu, koja je imala potpunu opremu ali ne i oružje. Dolaskom do Zidanog Mosta skuhali su neku kašu, ali je nismo imali u čemu jesti. Onaj tko je ponio konzervu imao je sreće. Nakon prelaska preko mosta legao sam u jednu fošu i pobjegao iz kolone u šumu, ali Sloveniju nisam poznavao. Susreo sam nekog Slovenca, koji je kopao u vinogradu i pitao gdje je put za Zagreb na što mi je odgovorio: 'Sinko ja ti nikada nisam išao odavde!' Nakon toga sam sišao u selo te došao do kuće u kojoj se nalazio stariji čovjek i dvije djevojke. Upitao sam ga ima li imalo kruha na što mi je odgovorio: 'Nosi mi se s očiju!' Možda je mislio da sam partizan? Nemam pojma! Od tuda sam ubrzo došao do rijeke Kupe, koju sam prešao preko kamenja uz pomoć štapa. Od tuda se vidjela željeznička pruga i mala stanica na koju sam namjeravao doći da uhvatim vlak. Tu sam ugledao tri djevojke koje su na glavi nosile velike košare, jer su najvjerojatnije išle u Karlovac na tržnicu. Tada sam se sklonio da me ne bi vidjele. Opet sam dalje nastavio pješice te se popeo na brežuljak, kako bih se mogao orijentirati da vidim gdje sam. Vidio sam prugu i par sela, a preko puta se nalazila mala šumica, a pored nje kukuruzište kojega je okopavala jedna žena. Prišao sam joj i pitao nešto za jesti. Rekla je da nema ništa, a u razgovoru me je pitala za neke ljude o čemu nisam imao pojma, jer se u mojoj jedinici nisu nalazili ljudi iz toga kraja. Pitala me hoću li je sačekati, jer će mi donijet nešto za jelo. Upitao sam ima li ovdje partizana na što mi je rekla da ima te da kupe ostatke vojske jer je rat gotov. Vratila se za jedan sat, a ja sam se sakrio i čekao sa sigurne udaljenosti da vidim hoće li doći sama ili će me možda izdati. Donijela mi je kruha i grahove čorbe te sam tu dobro prošlo. S njega sve skinuli Krenuo sam dalje kroz ljeskovu šumu, a postalo je i vruće pa sam skinuo šinjel i malo odmorio. Tada je do mene dotrčao neki pas i počeo lajati, nakon čega je došao jedan čovjek i propitivao se odakle sam i kako došao. Pitao sam ga ima li što za jesti te da ne mogu čekati, jer mi se žuri kući. Ali ubrzo su došli partizani jer su oni u tom selu bili domaći i rekli mi da legnem na zemlju te su s mene sve skinuli: ranac, šinjel, cipele… Rekli su mi da sada idem u komandu te su išla dvojica ispred mene a dvojica iza mene. Govore da nisu partizani nego civili, ali da me moraju provesti u komandu. Pitaju gdje sam pošao na što rekoh doma u Hercegovinu, nakon čega su međusobno nešto razgovarali. Potom mi jedan od njih reče da kod njega nešto pojedem pa idem doma. Tako je i bilo, kod njega sam se najeo i krenuo dalje put Like. Nisam otišao niti kilometar u šumi, kad sam na pedesetak metara ugledao partizana s puškom. Uspio sam se skloniti da me ne vidi. Sačekao sam da vidim kamo će i otišao je u pravcu sela, odakle sam ja došao. Nakon dosta pješačenja, opet sam ogladnio te se odlučio spustiti u naredno selo da nađem nešto za jelo. Tada sam ugledao jednu ženu, koja je upravo pomuzla kravu te sam je zamolio da mi dadne nešto za jesti. Ona odmah odreza komad kruha i kaže: 'Izvoli druže!' Valjda je mislila da sam partizan. Jedna druga žena koja je bila s ovom, otišla me prijaviti partizanima što tada nisam znao. A partizani su se nalazili u susjednom selu. Neki su čak bosi dotrčali te su me opkolili, a ja uza se nisam ništa imao već komad kruha, kojega sam malo prije dobio. Ispitivanje u Lici Odveli su me u susjedno selo i počeli ispitivati: gdje sam bio, što sam radio… Naziva se selâ ne mogu sjetiti, samo znam da su u Lici te da je kroz ovo srpsko selo u kojem su me ispitivali, prolazila željeznička pruga. Pitali su me za Milu Budaka, a ja naravno ni o čemu nisam imao pojma, pošto sam bio obični vojnik - domobran. Tada su mi skinuli cipele i u džepu pronašli 20.000 kuna, koje su tada još vrijedile. Tada su donijeli rakiju i razgovarali, što bi mi mogli učiniti. Jedan od njih je predlagao da mi odrežu jezik, dok me je drugi zavezao telefonskom žicom pa me odvedoše u neku školu. Oko šest sati dođoše do mene i rekoše da izlazim na polje. Njih desetak me odvedoše u komandu dok su mi oko vrata stavili svoju spremu, koju sam do komande poput magarca nosio. Dovedoše me do nekoga mosta, koji su popravljali zarobljeni njemački inženjeri. Odvedoše me do jednog vagona u koji su me zatvorili. Navečer bih nam skuhali puru i po jedan grumen bi mi ubacili u vagon. Morao bih s poda jesti poput psa, pošto su mi cijelo vrijeme ruke bile vezane. Poslije dva-tri dana naišlo je još sedam-osam hrvatskih vojnika, koji su bježali kao i ja. Ali je straža zapucala te su jednoga ubili. S toga su vojnika sve skinuli, došli po mene i rekli: 'Pogledaj brata!' Vidio sam da je mladić i da mu je ime Ante, ali nisam uspio pročitati prezime. Tada mi jedan reče: 'Ljubi brata!', te sam ga morao poljubiti. Potom su me opet vratili u vagon, našli neki oficiri i jedna ženska s njima sa oko 120 kilograma. Rekli su joj: 'Ovdje je neki ustaša!' na što se ona zaleti i udari me te skoči na mene. Mislio sam da će me ugušiti. Nakon što me je ta partizanka izmlatila otišla je. Pješice 60 km vezanih ruku Napokon su dobili naređenje da me sprovedu u glavnu komandu i krenuli smo već ujutro. Meni su cijelo to vrijeme, ruke bile čvrsto vezane telefonskom žicom. A u komandu su me vodili zavezanog za zaprežna kola. Tako sam cijeli dan išao do Ogulina, oko 60 kilometara. Na putu za Ogulin došao je do nas neki oficir na konju te ostale partizane upitao: 'Odakle je ovaj vojnik?' Oni su mu rekli da sam iz Duvna, na što reče: 'Borio sam se u Duvnu i Livnu, ovaj je pucao na mene!' I tu mi je opsovao majku. Tada je skočio s konja, prošao iza mene, izvadio pištolj i udario me njime po glavi. Netko mu reče: 'Pukovniče nemojte ga više udarati, dobili smo naređenje da ih ne ubijamo nego vodimo u glavnu komandu.' Tek su mi u Ogulinu navečer odvezali ruke, gdje sam prenoćio. I tu su me ispitivali: gdje sam bio od 1941. do 1945. i s kim, što sam radio…? Sve su to zapisivali na pisaćem stroju. Tada mi rekoše: 'Ići ćeš u Duvno i ako budeš kriv znaš što te čeka, a ako nisi neće ti se ništa dogoditi.' Ujutro su nas vezali jednoga za drugoga, nas oko pedeset i tako smo došli do Knina. Tu su Dalmatince raspoređivali za Šibenik i za Dubrovnik, ovisno odakle su, a ja sam ostao sâm pošto sam jedini bio od Duvna. U zatvoru su se nalazila i dvojica Nijemaca avijatičara. Sažalili su se nada mnom kada su me vidjeli izmučenog i davali mi hrane, pošto su je imali dosta jer oni nisu bili mučeni. Tu je bila i malo bolja hrana. Ispitivanje u Splitu, Sinju, Livnu i Duvnu Tada mi je jedan vojnik rekao da idem na sud u Split. U Splitu su me uveli u jednu prostoriju i dali mi stolicu da sjednem te su mi rekli da ne govorim osim kada mi postave pitanja. Vojnici su glavnoga u sudnici zvali major. Tada me je major upito : 'Tko je Srbe bacao u jame po Duvnu?' Rekao sam: 'Ne znam pošto srpska sela, nisu blizu moga sela.' Još sam dodao da iz moga sela nije nitko, koliko je meni poznato. Nakon toga ispitivanja su mi rekli da idem kući na što sam odahnuo. Iz Splita su me doveli u Sinj u zatvorsku samicu, gdje sam se nalazio tjedan dana. Odatle su me teretnim autom dovezli u livanjski zatvor. Tada je livanjski zatvor bio pretrpan, ali nisam vidio nikoga poznatoga. Zatvorenici su većinom, tada bili Livnjaci. Odvojili su nas u grupu od dvadeset-trideset ljudi te nas vodili preko Prisoja i Stipanića u Duvno. U Duvnu su nas smjestili u zgradu sadašnje strukovne škole. Tu je jedna susjeda saznala da sam u zatvoru te je obavijestila moju suprugu, koja je išla kod Matića iz Sarajlija da me oslobode. Iz škole su nas premjestili u podrum današnje Ivandine kuće, dok se na katu nalazila pekarnica sa sobom u kojoj su nas ispitivali. Tu nas je partizan s nadimkom 'Džafo' iz Omerovića pitao kao i svi ostali, gdje smo se nalazili i što smo radili za vrijeme rata? Ja sam kao i uvijek govorio istinu o svom ratnom putu. S nama je bio zatvoren i jedan partizan, koji je psovao Marelji ustašku majku jer ga je zatvorio. Naime, usprotivio se kada su mu odveli konja te je ovaj naredio da ga zatvore. Poslije je slijedilo ispitivanje u kući preko puta stare duvanjske autobusne stanice. Sudila su dvojica Srba iz Eminova Sela te nakon što su me saslušali, rekli su da sam slobodan i da napokon mogu ići doma. Tako sam kući stigao u kolovozu 1945. godine. Naredili su nam da svako jutro dolazimo u grad te u gradu popravljamo kuće. Čistili smo tako grad oko mjesec dana. S 95 godina sâm u kući Oženio sam se koncem siječnja 1940. u staroj crkvi u Tomislavgradu Ivom rođ. Mašić iz Sarajlija. U braku smo imali osmero djece – sedmero muških i jedno žensko, od kojih je četvero živih, a četvero nejakih umrlo. Nakon povratka doma radio sam u poljoprivredi kao i moj otac. Početkom šezdesetih godina odlazim u inozemstvo. Tri sam godine proveo u Austriji, a šest godina radio u Nünbergu u Njemačkoj. Nakon toga sam se vratio kući i nastavio raditi u poljoprivredi dok sam u mirovinu otišao 1981. godine.“ Iako ima devedeset i pet godina, Bože i danas živi sam u obiteljskoj kući u Letki. Zapisali i priredili: fra Mate Tadić & Ante Tadić 8.lipnja 2008.

06.12.2013.

Apel biskupa Komarice ministru Ljubiću

Apel biskupa Komarice ministru Ljubiću da se zauzme za povratak prognanih Hrvata Predsjednik Komisije Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine Justitia et pax (Pravda i mir) mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, 4. prosinca 2013. uputio je apel ministru za ljudska prava i izbjeglice BiH g. Damiru Ljubiću da on i resorni ministar u RS „ne zanemare prognane Hrvate koji su se prijavili za povratak osobito na području Bos. Posavine, šire Banjolučke regije te Srednje Bosne – kao što je to bio slučaj tijekom mnogih poratnih godina“. Na početku svog pisma biskup Komarica napominje da je Komisija Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine Justitia et pax (Pravda i mir) na svojoj sjednici održanoj u Sarajevu, 30. studenog 2013. razmatrala, između ostalog i aktualnu političku situaciju u kojoj se nalaze članovi Katoličke Crkve, osobito u entitetu Republika Srpska. „Konstatirano je da se dugotrajna dramatična situacija tih građana naše zemlje, nažalost ne poboljšava. Izostala je i tijekom ove godine koja je na izmaku 'svaka ozbiljna briga domaćih i međunarodnih političkih predstavnika da se ratna i poratna obespravljenost katolika s područja toga entiteta iole poboljša. To se posebno odnosi na desetine tisuća prognanih katolika za koje se ništa učinkovito ne poduzima da se svi, koji to žele, konačno vrate u svoja rodna mjesta te dobiju mogućnost da u njima i ostanu živjeti životom dostojnim čovjeka'“, napisao je biskup Komarica ministru Ljubiću. U svim pismu biskup Komarica ističe da je „Komisija je upoznata i s rezultatima Javnog natječaja, koje je ove godine raspisalo Vaše ministarstvo, kao i s dosadašnjim – objektivnim i subjektivnim poteškoćama, koje su bile na putu implementiranja pomoći iz prošlogodišnje Donatorske konferencije te drugih fondova“. Naglašava da je Komisija „sa zadovoljstvom primila na znanje da su otklonjene neke dosadašnje barijere – administrativne i druge prigode - za dodjeljivanje pomoći koja je prijeko potrebna za održiv povratak u BiH tisućama prijavljenih obitelji hrvatske nacionalnosti“. „Komisija smatra potrebnim apelirati na Vas i Vaše suradnike u Ministarstvu, te resornog ministra u RS, da ne zanemarite prognane Hrvate koji su se prijavili za povratak osobito na području Bos. Posavine, šire Banjolučke regije te Srednje Bosne – kao što je to bio slučaj tijekom mnogih poratnih godina. Komisija i ovaj put upozorava na trajnu nedopustivu diskriminiranost Hrvata – kao konstitutivnog naroda u entitetu RS, ali i u mnogim općinama entiteta FBiH kad su u pitanju neka od osnovnih ljudskih prava, među kojim je i pravo na vlastiti dom te život dostojan čovjeka u vlastitom rodnom kraju. Ona potiče Vas i Vaše ministarstvo da ozbiljnije poradite kako bi se ta diskriminiranje konačno dokrajčila“, stoji u apelu biskupa Komarice upućenom ministru Ljubiću. (kta)

24.11.2013.

SPREMNI - SVI SMO MI MIJA MARTINA BARBARIĆ

Federalna ministrica okoliša i turizma Branka Đurić u petak je podnijela disciplinsku prijavu protiv Mije Martine Barbarić koja radi kao stručni suradnik za odnose s javnošću i međunarodne odnose u njezinom kabinetu, piše klix.ba Podsjetimo, Barbarić je na Facebooku objavila status kojim je podržala reprezentativca Josipa Šimunića. - Za dom spremni! Evo Jovanoviću, kazni i mene ako smiješ - napisala je između ostalog u statusu, čime je povrijedila službenu dužnost. Ministrica Đurić njezino je ponašanje najoštrije osudila, a objavu statusa opisala neprimjerenom, posebno jer je riječ o državnoj službenici koja je morala znati kakve posljedice može izazvati njezin potez. - Pridružujem se svim brojnim reakcijama i osudama u javnosti poteza koji je napravila Mija Martina Barbarić i naglašavam da to nipošto nije stav institucije u kojoj je zaposlena, niti Vlade FBiH, već njeno osobno mišljenje i učinit ću sve da se takvo ponašanje najoštrije sankcionira - poručila je ministrica i dodala kako je već poduzela sve potrebne korake.

19.11.2013.

Sjećanje na HZ Herceg Bosnu

Na današnji dan 1991. godine utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Osnovana je od strane političkog vrha Hrvata u Bosni i Hercegovini kao odgovor srpskoj agresiji na hrvatski Narod i Bosnu i Hercegovinu. Slaveći s ponosom 18. studenoga, Dan Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, uz sjećanje na Vukovar i Škabrnju te sve sinove hrvatskog naroda koji su položili živote u obrani Domovine, prisjećamo se trnovitog puta koji smo morali proći devedesetih godina i povijesne borbe za opstojnost hrvatskog Naroda u BiH i za samostalnost Hrvatske. To je veliki put kojega trebamo biti svjesni i na njega biti ponosni. Posebno zahvaljujemo svim braniteljima i njihovim obiteljima koji su dali najveću žrtvu u obrani hrvatskih prostora i uspostavi mira. Danas smo svjesni izazova koji nas očekuju, političke krize koja traži mudre i nedvosmislene poteze, ali bez obzira na to, imamo pravo s više optimizma gledati na budućnost. Znamo da imamo snage zajedničkim radom i angažiranošću cjelokupnog hrvatskog korpusa u Domovini i iseljeništvu pokrenuti pozitivne procese za hrvatski Narod u Bosni i Hercegovini. Također znamo i svjesni smo da vlastitim trudom ujedinjeni, korištenjem svih potencijala, otvaranjem i rješavanjem hrvatskog pitanja možemo osigurati budućnost za nas i našu djecu u zemlji u kojoj živimo, za koju smo se borili i koju volimo. S tim uvjerenjem svim Hrvaticama i Hrvatima u ime Hrvatskog Narodnog Sabora Bosne i Hercegovine čestitamo Dan Hrvatske zajednice Herceg Bosne te vas pozivamo da na današnji Dan zajedno ponosno istaknemo hrvatske barjake.

10.11.2013.

Palac gore za Kebu

„Stoga sam iznenađen nervoznom, brzom i neargumentiranom reakcijom zamjenika predsjednika SDA Bakira Izetbegovića u kojoj se, ne znam čime izazvan, našao u tome i sam sebi pripisao da je upravo on taj koji se nalazi u predanoj dokumentaciji. Čime je izazvan na takvo prepoznavanje sebe ne znam niti me zanima Ono što me je izenandilo od političara koji upravo sada sve snage upire da izgradi svoju političku karijeru i ovlada strankom SDA je izjava koju je dao za BHRT u pogledu tužilaštva i takve izjave samo štete respektabilnoj stranci SDA, a kojoj je on, svojim izjavom, daje negativan atribut“, navodi se u Kebinom priopćenju. „Naime, izjavom da će doći do dokumenta, ili citiram: "Dakle, vidjet ću što je u tom materijalu i ako se neko slučajno usudio da to nanovo prema meni usmjerava dobiti će tužbu pa neka objašnjava sucima", gospodin Izebegović indirektno prijeti da može uticati na nezavisan rad tužiteljstva i dobiti na uvid dokumentaciju iako to nije njegova nadležnost i to je kazneno djelo. Znači li to onda da živimo u državi u kojoj Bakir Izetbegogović, upozorava da ima moć utjecaja na sud, tužiteljstvo, institucije i sve protiv čega se bore moderna evropska demokratska društva“, istaknuo je Kebo.

28.10.2013.

TROPLET prenosi djeci domoljubne vrijednosti

U sklopu Tropletovih dana kulture 70 Tropletovih izvidnika posjetili su Bobovac. Tekst Hrvatske kulturne zajednice Troplet o ovom događaju prenosimo u cijelosti: U današnjem vremenu "instant" projekata i aktivnosti kada se u vrlo kratkom razdoblju očekuju rezultati kratkoročnih investicija i brzi "profit", Hrvatska kulturna zajednica Troplet svjesno je ušla u rizik dugoročnog i strpljivog "ulaganja" u radu s djecom i mladima. Vrlo često mnogi od nas znaju upotrijebiti poznati citat: Na mladima svijet ostaje', te ga nadopuniti tvrdnjom kako je potrebno ulagati u djecu i mlade jer oni su naša budućnost i nada. Nažalost malo je onih koji će te svoje tvrdnje i razmišljanja potkrijepiti i dokazati realnim i konkretnim potezima. Kako se ne bismo zadržali samo na pukim obećanima i prodavali jeftinu demagogiju, u Tropletu smo od osnutka jako puno truda uložili u rad s najmlađima očekujući da će nam se sve ono što sada uložimo u djecu i mlade u bližoj ili dalekoj budućnosti višestruko vratiti. Stoga smo još prije dvije godine osnovali Tropletove izvidnike s kojima provodimo redovite i raznolike programe prilagođene njihovom uzrastu. Ova skupina broji više od 100 članova koja pod vodstvom njihovih starijih kolega, iskusnih planinara i zaljubljenika u prirodu, upoznaje našu prirodu i okruženje u kojemu žive i na taj način razvijaju osobnu kulturnu i ekološku svijest. Izvidnici redovito sudjeluju i na misnim slavljima i ostalim sadržajima u svojim župama te na taj način rade i na vlastitoj duhovnoj izgradnji. S jednim dijelom Izvidnika i njihovim vršnjacima i prijateljima iz Mostarskih župa Troplet je nedavno formirao i dječji zbor koji za sada nastupa na programima u organizaciji HKZ Troplet, a vjerujemo da će u skoroj budućnosti nastupati i u drugim prigodama i ostalim gradovima u BiH i šire. Žarko želimo našoj djeci prenijeti i usaditi i domoljubne vrijednosti te ih upoznati s nacionalnom poviješću i baštinom. Stoga smo se, zajedno sa 70 Tropletovih izvidnika, ove godine rado pridružili molitvenom pohodu na kraljevski grad Bobovac u kojem su stolovali hrvatski kraljevi među kojima i posljednja hrvatska Kraljica Katarina Kosača. Prisustvovali smo na misnom slavlju koje je predvodio kardinal Vinko Puljić zajedno s vojnim ordinarijem u BiH mons. dr. Tomom Vukšićem, uz koncelebraciju velikog broja svećenika. U Bobovac već dugi niz godina hodočaste vjernici iz Vrhbosanske nadbiskupije, a od prije desetak godina ovdje hodočaste i pripadnici oružanih snaga hrvatske komponente vojske Federacije BiH, pripadnici redarstvenih snaga iz BiH, Hrvatske i Slovenije. Nakon druženja na Bobovcu s izvidnicima produžili smo do franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci gdje smo posjetili stoljetnu crkvu i vrijedni muzej nakon čega smo se prepuni dojmova uputili svojim kućama. Troplet će i dalje ulagati u našu djecu i mlade vjerujući da će se naše ulaganje u budućnosti svima nama višestruko isplatiti. /republikainfo.com/

28.09.2013.

U znak potpore kolegama iz hrvatske Radio postaje Kupres

Reakcija i priopćenje za javnost povodom istupa vijećnika na sjednici Općinskog vijeća održanoj 11. rujna 2013. godine J.P. Radio Kupres d.o.o. Kupres Mate Bobana 1 80320 KUPRES Bosna i Hercegovina Broj: 6-9/13 Datum: 27. rujna 2013. Predmet: Reakcija i priopćenje za javnost povodom istupa vijećnika na sjednici Općinskog vijeća održanoj 11. rujna 2013. godine Nakon nedavne loše reakcije naših sugrađana i slušatelja uzrokovane lažnim i zlonamjernim tvrdnjama pojedinih vijećnika u Općinskom vijeću Kupres, premda sa zakašnjenjem, primorani smo reagirati na ovakav način, s namjerom zaštite interesa našeg poduzeća, ali i interesa naših slušatelja i poslovnih partnera koji su, nakon neprimjerenog istupa pojedinih vijećnika, mogli steći potpuno pogrešan dojam o stanju u našem poduzeću. S gnušanjem moramo odbaciti tvrdnje koje su vijećnici neovisne liste „Za Kupres“ i Hrvatskog pravaškog bloka izrekli na račun J.P. Radio Kupres d.o.o. Kupres (u nastavku teksta Poduzeće) na sjednici Općinskog vijeća Kupres održanoj 11. rujna 2013. godine. Naime, u 16. i posljednjoj točki dnevnog reda vijećnici Neovisne liste: Blanka Magaš, Ilija Vila i Stipo Rade Ćurković, te vijećnik Hrvatskog pravaškog bloka Anto Smoljo Žuro, služeći se govorom mržnje, iznijeli su čitavu salvu neistina s ciljem narušavanja ugleda našem Poduzeću i ugleda nas kao djelatnika. Smatramo kako su se spomenuti vijećnici, pokrećući dnevnim redom neplaniranu raspravu o našem Poduzeću na sjednici Općinskog vijeća, grubo ogriješili o čitav niz zakonskih propisa. Prije svega, Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine, Zakonom o javnim poduzećima Federacije BiH i Zakonom o javnom informiranju Federacije BiH, strogo je naloženo kako se nositelji političkih funkcija na bilo koji način ne smiju uplitati u poslovnu i uređivačku politiku javnih elektronskih medija i drugih javnih poduzeća, zbog čega smatramo da je istup vijećnika Neovisne liste i Hrvatskog pravaškog bloka, dakle, nositelja političke funkcije, u najmanju ruku protuzakonit i neprihvatljiv. Svojim neistinitim tvrdnjama o „alarmantnom“, „kaotičnom“ i „neprihvatljivom“ stanju u našem Poduzeću te iznošenjem drugih lažnih tvrdnji poput onih o lošem poslovanju našeg Poduzeća, vijećnici Neovisne liste i Hrvatskog pravaškog bloka nanijeli su nemjerljivu materijalnu i nematerijalnu štetu našem poduzeću. Kao dokaz da su tvrdnje spomenutih vijećnika lažne i da su izrečene sa zlom namjerom, stoji i činjenica kako je naše Poduzeće jedino javno poduzeće koje djeluje na području kupreške općine koje u posljednje dvije godine posluje s dobiti. Posebno nas boli to što su vijećnici Neovisne liste i Hrvatskog pravaškog bloka zloupotrijebili naše kolege s umanjenom radnom sposobnošću, Josipa Ivića i Ivanu Babić, u svoje dnevno političke svrhe, prikupljajući, na račun njihovih zdravstvenih problema, jeftine političke bodove. Također, premda upozoreni od strane drugih vijećnika, vijećnici Neovisne liste i Hrvatskog pravaškog bloka svjesno su zloupotrijebili svoj vijećnički nastup koji je izravno prenošen u programu našeg Poduzeća, i to na način da su, služeći se govorom mržnje, iznosili lažne tvrdnje s namjerom stvaranja štete ugledu našeg Poduzeća. Između ostalog, gospođa Magaš optužila je djelatnike našeg Poduzeća zbog, kako ona kaže „nekompetentnosti i nesposobnosti“. O kompetentnosti i sposobnosti djelatnika našeg Poduzeća najbolje govore naši poslovni rezultati. S druge strane, o kompetenciji gospođe Magaš dovoljno govori i činjenica da je za trajanja njenog ravnateljskog mandata, bosanskohercegovačko izdanje dnevnog lista „Slobodna Dalmacija“ prestalo izlaziti, upravo zbog nesposobnosti i nekompetentnosti uredništva i uprave spomenutog lista. Valja spomenuti i činjenicu kako je prilikom svog izlaganja, gospođa Magaš iznijela i nekoliko povjerljivih osobnih podataka, koje prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka BiH nikako nije smjela iznijeti i kako se ista grubo ogriješila i o Statut našeg poduzeća, čija je bila predsjednica Nadzornog odbora, iznoseći u javnost povjerljive poslovne podatke kršeći, pri tom, odredbu Statuta o poslovnoj tajni. Gospođi Magaš ovo nije prvi slučaj vršenja pritiska i klevetanja našeg Poduzeća i djelatnika istog. Naime, 06. prosinca 2011. godine, prilikom održavanja okruglog stola u organizaciji udruge „BH Novinari“, spomenuta je gospođa, ponovno se služeći govorom mržnje, lažnim optužbama nasrnula na naše Poduzeće i našeg tadašnjeg ravnatelja. Valja dodati kako je ovo samo jedan u nizu pritisaka vijećnika neovisne liste koji su sličan pritisak na naše Poduzeće i njegove djelatnike, vršili i u vrijeme Izborne kampanje za Lokalne izbore 2012. godine, kada su od našeg Poduzeća, svjesno tražili kršenje Izbornog zakona Bosne i Hercegovine s ciljem ostvarivanja povoljnijeg položaja u našem oglašivačkom prostoru, u odnosu na ostale političke subjekte. Zbog svega nabrojanog, smatrali smo svrsishodnim neprimjerene istupe vijećnika Neovisne liste „Za Kupres“ prijaviti Regulatornoj agenciji za komunikacije i Središnjem izbornom povjerenstvu. Također, odlučili smo, pozivajući se na Zakon o zaštiti od klevete Federacije BiH, u dogledno vrijeme pokrenuti i sudsku parnicu protiv spomenutih vijećnika, tražeći naknadu zbog nastale štete koja je izazvana njihovim istupima na sjednici Općinskog vijeća Kupres. Nažalost, prenoseći svaku sjednicu Općinskog vijeća, možemo posvjedočiti kako si vijećnici neovisne liste „Za Kupres“ i Hrvatskog pravaškog bloka, prečesto uzimaju za pravo osporavati pozitivne zakonske propise i upravljati poslovnom politikom našeg, ali i drugih javnih poduzeća u našoj općini. Odlučni smo, zbog čestih primjedbi naših slušatelja, u budućnosti na sve moguće načine ukloniti mogućnost ovakvih zloupotreba našeg programa, radi zaštite interesa našeg Poduzeća, naših poslovnih partnera i naših slušatelja. S poštovanjem! Mirela Ivoš, ravnateljica Dostaviti: Načelniku općine Kupres Općinskom vijeću Kupres Slušateljima Pismohrana kupreskiradio.com

19.09.2013.

Sutra na Kupresu oproštaj od legendarnog hrvatskog emigranta Tomislava Rebrine

U Kaštelima preminuo hrvatski emigrant Tomislav Rebrina Napisao/la M.Jurić(Dalmacijanews) Objavljeno: 18 Rujan 2013 Ovog utorka, 17. rujna, u Kaštelima je prestalo kucati srce Tomislava Rebrine, legendarnog hrvatskog emigranta, hrvatskog branitelja, dragovoljca i invalida Domovinskog rata. Tomislav Rebrina rodio se 8. veljače 1936. godine u selu Brda u općini Kupres. Nakon što je zatvaran i progonjen od strane zloglasne Udbe, Hrvatsku napušta koncem kolovoza 1963. godine i nastanjuje se u Švedskoj gdje se povezao s hrvatskim emigrantskim organizacijama. U Göteborgu 15. rujna 1972. godine s pok. Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem otima zrakoplov, kako bi od izručenja bivšoj Jugoslaviji u kojoj im je prijetila smrtna kazna, spasio sedmoricu istaknutih emigranata, od kojih je najpoznatiji Miro Barešić. S otetim zrakoplovom, nakon pregovora sa švedskim vlastima, trojka oslobađa 86 putnika u zamjenu za zatočene Hrvate i slijeću u Madrid, gdje odslužuju dodijeljenu im kaznu. Nakon dvije i pol godine uslijedilo je pomilovanje generala Franca. Tomislav Rebrina se nakon ovog događaja skrasio u Španjolskoj gdje je živio sa svojom obitelji sve do izbijanja Domovinskog rata. Među prvima odijeva odoru hrvatskog vojnika, a nakon dvaju ranjavanja vraća se časnoj obrani hrvatske domovine. Otmica zrakoplova u Švedskoj 1972. godine prva je takva akcija hrvatske emigracije i srećom je prošla bez žrtava. Ona je, u ondašnjim okolnostima, i poznavajući činjenicu kako je Udba likvidirala 62 hrvatska emigranta, bila jedan od oblika borbe za današnju Hrvatsku. O životu ovog legendarnog emigranta napisan je i roman "Let za Hrvatsku". Izvor: DalmacijaNEWS

31.08.2013.

Novi prozorski župnik, vlč. Stipo Knežević ugostio splitskog nadbiskupa msgr. Barišića

Splitski Nadbiskup, provincijal i svećenici posjetili Ramu Objavio Marinko Rumbočić Petak, 30 Kolovoz 2013 00:00 veličina slova decrease font size increase font size Ispis Email Image Gallery Ocijenite ovu vijest 1 2 3 4 5 (3 votes) FOTO: Splitski Nadbiskup, provincijal i svećenici posjetili Ramu U sklopu permanentne izobrazbe svećenika ređenih posljednjih deset godina u Splitskoj metropoliji i Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja koja se i ove godine priređuje u karmelićanskom samostanu u župi Grabovica na Buškome jezeru, skupina od oko 40-ak svećenika predvođenih splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem i franjevačkim provincijalom fra Joškom Kodžomanom posjetila je dio ramskoga dekatana. U četvrtak, 29. kolovoza na blagdan Mučeništva (Glavosjeka) sv. Ivana Krstitelja, nakon što su posjetili župu Rama-Šćit točnije kompleks franjevačkoga samostana na Šćitu, nazočni svećenici posjetili su i župu Presvetoga Srca Isusova Prozor, gdje je u 18 sati slavljena sv. Misa. Koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je i tijekom njega propovijedao, mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolita splitsko-makarski. Poslije procesijskog ulaska u prozorsku župnu crkvu, riječi pozdrava i dobrodošlice izrekao je vlč. Stipo Knežević, novoimenovani župnik župe Prozor. Tijekom prigodne i nadahnute propovijedi, nadbiskup Barišić nakon što je progovorio o oprečnim odlikama sv. Ivana Krstitelja i Heroda; značenju i važnosti poštivanja Božjih zapovijedi te braka i obitelji; pojasnio značenje vrata i prozora u svijetlu vjere; pozvao je nazočne da poput sv. Ivana Krstitelja i pod zagovorom Srca Isusova nastoje hrabro, savjesno i odgovorno naviještati i svjedočiti Božju Riječ u svakodnevnom životu. I ovoga puta, slavlje sv. Mise svojim sviranjem i pjevanjem uzveličali su članovi župnog mješovitog župnog zbora pod ravnanjem s. Anđeline Perić, SMI. Prije završnog blagoslova i otpusta naroda, riječi zahvale i pozdrava odnosno poticaja i ohrabrenja uputili su prozorski župnik vlč. Stipo Knežević i sami predslavitelj euharistijskog slavlja, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Poslije misnog slavlja, za drage goste i pozvane uzvanike, upriličena je večera u motelu „Rama“. Tekst i foto: Marinko Rumbočić

24.08.2013.

Položen kamen temeljac za groblje mira u Misištima na Bilama

Temeljni kamen u mjestu Misišta na visoravni Bile položili su predsjednik Hrvatskoga narodnog sabora (HNS) BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović te predsjednik Koordinacije povjerenstava za otvaranje i uređenje grobišta iz II. svjetskoga rata i poraća Ilija Vrljić. "Ovo je groblje mira, koje je otvoreno za svaku žrtvu bez obzira na to iz kojeg naroda potjecalo i pod kojom je čizmom stradala", kazao je Čović. Neprihvatljivo je skrivanje istine o zločinima počinjenim nakon Drugog svjetskog rata, istaknuo je Čović i poručio "Moramo učiniti sve da istina, koja je skrivena na brojnim lokacijama u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, i koje svakodnevno obilazimo i spominjemo, konačno dođe na vidjelo". Čović je optužio režim koji je "čak 55 godina" i to " sustavno pokušavao skriti istinu o tim događanjima", a posebno važnim ocijenio je projekt postupka rasvjetljavanja stradanja 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca te brojnih obitelji. Otvaranjem ovog groblja želi se podsjetiti i na istraživanje Vicepostulature sa Širokoga Brijega, odnosno istraživanje mučeništva i stradanja svećenika pod nazivom "Fra Leo Petrović", koji je bio franjevački provincijal 1945. godine, kada je mučki ubijen zajedno sa 65 subraće, kazao je Čović. Po njegovim riječima, otvaranjem groblja mira želi se oživjeti ono što se pokušalo sustavno sakriti, pa se više neće spekulirati o žrtvama kako u Hercegovini tako i u BiH. "Današnjim sjećanjem na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima želimo poručiti da se ne smije nikad više dopusti da pojedinac strada zbog svoje vjerske, nacionalne ili neke druge vrste pripadnosti", kazao je predsjednik HDZ-a 1990 Martin Raguž. Ilija Vrljić napomenuo je da je lokalitet Bile odabran za groblje upravo zato što to mjesto simbolizira najviše stradanja i žrtava iz II. svjetskoga rata i poraća, a drugi je razlog njegova geostrateška pozicija. Po trenutačnim podacima, na širem području Heregovine broj žrtava komunističkoga režima mogao bi biti oko 30 000. Uz predstavnike Koordinacije općinskih povjerenstava za istraživanje komunističkih zločina i Vicepostulature sa Širokog Brijega, na svečanosti su bili i predstavnici Katoličke crkve, visoki dužnosnici Hrvatskog narodnog sabora te predstavnici društvenog, političkog i gospodarskog života Hercegovine. Polaganju kamena temeljca nazočilo je i parlamentarno izaslanstvo njemačkog CDU-a te predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda te brojni hrvatski dužnosnici u vlasti. M.J.

22.08.2013.

PRIOPĆENJE HKZ TROPLET POVODOM EUROPSKOG DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve nacizma, fašizma i komunizma donesenom 2008., a potvrđen Rezolucijom Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine. Ova rezolucija se pak temelji na Rezoluciji o mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima (br. 1096) iz 1996., te Rezolucije o neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (br. 1481) iz 2006. godine. Europski parlament je pozvao sve zemlje članice, kao i zemlje koje imaju namjeru ući u krug istinski demokratskih zemalja i u euroatlanske integracije, na usvajanje i provođenje spomenutih rezolucija. U rezolucijama se naglašava da totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava (od povrede slobode misli i izražavanja, do nezakonitog pritvaranja, prisilnog rada i pojedinačnih i kolektivnih ideološki motiviranih ubojstava). I dok su nacistički i fašistički zločinci uglavnom kažnjeni, počinitelji komunističkih zločina uglavnom nisu izvedeni pred sud. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Parlament je uvjeren da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Parlament vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke zemlje, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća, te imenuju žrtve koje imaju pravo na grob i ljudsko dostojanstvo. HKZ Troplet i ove godine pred Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima s žaljenjem konstatira da u Bosni i Hercegovini nije učinjen nikakav napredak, te de je BiH vjerojatno jedina europska zemlja koja nije poduzela u smislu ispunjavanja zahtjeva spomenutih rezolucija. Naprotiv, često smo svjedoci glorificiranja komunističkog režima a zločini se pravdaju greškama u provođenju „plemenite“ ideje komunizma. Svi, a posebno mladi, trebaju postati svjesni zločinačkog karaktera komunizma od samog začetka, jer kako kaže slavni francuski filozof Alain Finkielkraut „nije moguće zamisliti da bi jedna plemenita ideja mogla u svom ostvarenju biti tako katastrofalna i zločinačka, kakvom se to pokazao komunizam posvuda gdje je došao na vlast, a da nije i sama početna ideja bila perverzna’’. Stoga, HKZ Troplet, svjesna da svako iskrivljavanje povijesnih činjenica i manipuliranje njima sije sjeme novih nepravdi i mržnje, pa čak i zločina, kao i da bez osude zločina, neovisno o ideološkim pobudama koje su dovele do njih, nije moguća izgradnja zrelog, istinski demokratskog društva bez netrpeljivosti i podjela, upozorava domaću i međunarodnu javnost na još jedno neizvršavanje prihvaćenih obveza od strane BiH, te pozivamo sve institucije vlasti u BiH, političke stranke i osobe iz javnog i političkog života da se učini sve kako bi se ispunili zahtjevi spomenutih rezolucija. To treba učiniti u ime ispravljanja povijesnih nepravdi, promicanja demokracije, poštivanja ljudskih prava i pravne države i s namjerom da našu državu osnažimo kao društvo tolerancije, razumijevanja, istine i mira, kao i u ime ostvarenja zacrtanog cilja – pridruživanja Europskoj uniji. U Mostaru, 22. kolovoza 2013. godine Hrvatska Kulturna Zajednica TROPLET Upravni odbor

19.08.2013.

Luška alka

Luška Alka by TGportal on 19/08/2013 alka I duvanjsko selo Lug ima Alku. Doduše, nije stara 298 godina kao Sinjska, nego tek tri godine, ne trči se na konjima, nego s karijolama i kopljem ne gađaju kršni momci, nego žene. − Sve je počelo prije nekoliko godina, kad smo uspostavili jače veze s rodijacima u Poljicima, odakle smo se doselili u Lug početkom 19. stoljeća − kaže Bariša Stanić, novoizabrani seoski knez. Iz sela Zvečanje ovamo su došla četiri brata Stanića, pa se i danas po njima dijelimo na Antiće, Brkiće − po jednom kojega su zvali Brko, Mijiće i Šoljke po nekoj prababi Šoljuši. Prve smo godine imali seoski dernek i natjecanje u seoskim sportovima, a onda smo ga obogatili Alkom i izborom seoskoga kneza. Seoski knez je sudac. Duvanjski Stanići pronašli su u Zvečanjama obiteljski grb i Statut Poljičke republike, pa na ovoj Gospojinskoj fešti ujedno biraju seoskoga kneza. Do sada su tu časnu dužnost obnašali Ante Stanić Sekul, Jozo Stanić Cajo i Mate Križanac. − Seoski knez ujedno je vrhovni sudac − kaže Ivan Protuđer Noga, jedan od organizatora Alke. − Kod nas nema sudskih parnica zbog mrginja, krađe kokoša ili pršuta i drugih delikata. Pošto u selu uz četiri loze Stanića žive Križanci, Bagarići, Kovče i Protuđeri, biramo pet malih knezova. Jedan je ispred ostalih. Oni biraju velikog kneza. A da to pošteno radimo, pokazuje primjer da prošlogodišnji veliki knez nije bio Stanić, nego Mate Križanac. U Juričevu docu, niže groblja Vučkovine, koji se nekada zvao Vučkovića dolac jer su tu živjeli preci sinjskih Vučkovića, stiglo malo i veliko, staro i nejako. Najviše ih je pristiglo iz Austrije i Njemačke, gdje rade, a Martin i Marija Kovčo došli su iz Australije. Na ledini razapeto uže s alkom, a pri brdu tridesetak kolica koje alkari timare i podmazuju. Propozicije kažu da muževi voze kolica u kojima su žene alkarice s kopljem u ruci. Kada sam pored jednih tački vidio Stipu Stanića Guzu s njegovih 150 kila, odmah sam počeo navijati za njega i njegovu alkaricu Anitu. I poče natjecanje. − Alkarica Mara s konjem Doratom… u sridu! − viče voditelj Noga s razglasa na opće oduševljenje. Nekada je svaki domaćin u Lugu imao konja ili dva. Ali uništila ih Njemačka, gdje su Lužani konjske cugle zamijenili ručkama na kolicima. I to njemačkima. Jedna anegdota kaže da je susjed tražio od Ćipe karijolu prilikom betoniranja deke na kući. A Ćipa mu kazao kako on ne da karijolu bez sebe. Pa je cijeli dan vozio svoja kolica puna betona zbog straha da mu ih “kakva budala” ne bi pokvarila. − A žene su tada preuzele vlast i novčanike − kaže Noga. − Zato se naši ljudi ne ljute, pa su u Alki dobrovoljno uzeli ulogu konja koji voze svoje žene alkarice. Moj favorit Guza dospio je do finala, gdje ga je pobijedio par Ilija Stanić i zet mu Tomo iz Šujice. − Ilijina je žena trudna, a statut dopušta da je u tom slučaju može zamijeniti muž kao alkar − kaže Noga. − Kao i u slučaju da muž nije došao izvana zbog posla. Onda žene mogu u tuđu karijolu. A ulogu konja, hoću kazati vozača kolica u slučaju Ilija, preuzeo je zet Tomo iz Šujice. − Ko nema zeta, nema ni magareta − dobacuje netko. − Tomo je pametno uradio, napridova od magarca do konja − komentira treći. − A šta ako Tomo više voli šuru nego ženu? Nećemo gejeve! − viče četvrti uz opći smijeh. Lužani su se dosjetili neobičnom načinu prikupljanja novca za ovu feštu gdje je sve besplatno, ne samo za sudionike Alke, nego i za goste. Ne ledinu stave stap u koji sponzori ubacuju novac. Petar Miloš / Slobodna Dalmacija

15.08.2013.

U Splitu iznenada preminuo Smiljko Šagolj

Novinar Smiljko Šagolj jutros je iznenada u 67. godini umro u svojem domu u Splitu. "Nisu nam poznati uzroci smrti, Smiljko se jutros pripremao za put na Kupres i iznenada je umro, a pretpostavljamo da je riječ o moždanom udaru ili zatajenju srca”, kazao je njegov brat Ilija. Smiljko Šagolj je u svojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri radio za Radioteleviziju Sarajevo, a krajem 1989. godine počeo je raditi za tadašnju Televiziju Zagreb, kasnije za Hrvatsku televiziju, za koju je izvješćivao i o ratnim zbivanjima iz BiH. Smiljko Šagolj završio je studij filozofije i psihologije 1968. u Sarajevu za nepune tri godine i bio je proglašen za najmlađeg profesora u Jugoslaviji. Po posebnom odobrenju rektora, diplomski ispit položio je puno prije roka s najboljom ocjenom. Radio je kratko kao profesor u sarajevskoj gimnaziji, a zatim se zaposlio na Televiziji Sarajevo. Radio je kao novinar, a potom obnašao i brojne dužnosti - od urednika dnevnika do glavnog i odgovornog urednika informativno-dokumentarnog programa. Dobitnik je brojnih novinarskih nagrada i zlatne značke za najveća programska ostvarenja TV Sarajevo. Po završetku rata Šagolj je predavao na Sveučilištu u Mostaru. Autor je četiri knjige koje su i udžbenici na predmetu Televizija i Odjelu politologije. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu magistrirao je s temom "Lokalne TV i procesi globalizacije", te doktorirao na temu: „Novinstvo i nastanak nacija”

14.08.2013.

Sjećanje na roditelje Darija Kordića

IN MEMORIAM PERO KORDIĆ, 6. 10. 1930. - 26. 2. 2013. I ROZIKA KORDIĆ, 25. 1. 1936. - 29. 5. 2013. S najvećom ljubavlju i vjerom u Isusa Krista Spasitelja, opremljeni svetim sakramentima, ovoga proljeća 2013. godine, u razmaku od 3 mjeseca, prešli su u vječnost veliki hrvatski Bogoljubi, rodoljubi i humanisti, bračni par Pero Kordić, dr. veterinarske medicine, i Rozika Kordić, r. Matković, dr. univerzalne medicine i specijalistica pedijatrije. Roditelji su Darija Kordića, hrvatskog političara, predsjednika HDZ-a Herceg-Bosne odnosno Bosne i Hercegovine, nepravedno osuđenog od strane Haaškoga suda na 25 godina zatvora, koji izdržava u zatvoru Karlau u Grazu u Austriji. Pero je rođen 6. listopada 1930. godine u mjestu Grljevići, općina Ljubuški, u najvećem hercegovačkome kršu. Kao što znamo, Bog je stvorio prvoga čovjeka, Adama, od zemlje i udahnuo mu dušu života. Kasnije, vjerujemo da stvara sve nas ljude od onoga tla na kojem smo rođeni. Tako je i Peru Kordića, kao i sve nas Hercegovce i Hercegovke, stvorio od tvrdoga hercegovačkoga kamena, sa čvrstim i odlučnim karakterom i nježnim srcem, koje najviše voli Boga, svoj hrvatski narod i svoju domovinu, kao i sve ljude, svoju braću u Kristu i djecu jednoga Oca, Boga Stvoritelja. Takav čovjek čvrstoga kamenog karaktera i nježnog mekoga srca bio je Pero (Ivana) Kordić. Bog je za njega predvidio i sličnu, po vjeri i karakteru, simpatičnu i nježnu djevojku Roziku Matković, rođenu u hercegovačkom mjestu Radešine, općina Konjic, u vrlo poštenoj vjerničkoj katoličkoj obitelji. Rođeni ujak bio joj je poznati hercegovački franjevac i provincijal, dr. fra Rufin Šilić. Pero je kao dječak sa roditeljskom obitelji, zbog siromaštva u hercegovačkom kršu, u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, preselio u Srijem, u mjesto Ruma, među Hrvate Šokce, a gdje je već bilo dosta obitelji hercegovačkih Hrvata. Hercegovci su u mjestima hrvatskoga Srijema uvijek bili dobro prihvaćeni, kao marljivi ljudi i dobri katolici. Pero je u Rumi završio gimnaziju i kao izvrstan učenik upisao i završio studij veterine u Sarajevu. Tu je upoznao, među katoličkim studentima, koji su se u ona teška komunistička vremena okupljali u crkvi i oko crkve, i svoju buduću suprugu Roziku, studenticu medicine. Stupili su u katolički brak 1959. godine i započeli zajednički život u Žepču u Bosni, gdje su se i zaposlili u svojim plemenitim medicinskim zanimanjima. Pored svih poteškoća i prigovora lokalnih komunističkih moćnika, uvijek su bili praktični vjernici, te pomagali svojim župnicima. Roditelji sina Darija Tisuću devetsto šezdesete godine, 14. prosinca, rodilo im se prvo dijete, njihova najveća radost i najdragocjeniji Božji dar, sin Dario. Rađala su im se i druga djeca, imenom Davorka, Davor, Dubravka i Draženka. Svu su djecu, s velikom radošću i zahvalnošću Bogu, primali i odgajali u katoličkoj vjeri i istinskom hrvatskom duhu čovjekoljublja i rodoljublja. Uvijek su bili spremni iz te ljubavi na sve žrtve i poteškoće života. S velikom ljubavlju, pošteno su radili posao u svojim strukama i ljudi su ih jako cijenili i voljeli. Komunističkim moćnicima nisu bili po volji, a ipak su ih cijenili, jer su Pero i Rozika u svome medicinskom poslu, iz ljubavi prema Bogu i ljudima, jednako bili na usluzi i tim moćnicima, koji su teško podnosili njihovo jasno životno opredjeljenje. Ipak su, zbog određenih poteškoća političke naravi, 1971. godine preselili iz Žepča sa djecom u mjesto Busovaču blizu Viteza i Travnika. Majka Rozika je u svojoj struci posebno voljela djecu i odlučila se za specijalizaciju pedijatrije. Sve je to s velikom voljom i zalaganjem uspjela ostvariti i pored obitelji s brojnom djecom, uz pomoć svoga supruga, koji je veliki dio obiteljskih poslova preuzeo na sebe. Poznanstvo sa don Antom Bakovićem Obitelj Kordić je još u vrijeme bivše Jugoslavije poznavala don Antu Bakovića, njegov životni put i njegovo najveće zauzimanje za brojniju djecu u obiteljima, te su mu i svojim djelovanjem uvijek davali potporu. U toj stalnoj borbi života obitelji Kordić, uz podizanje i školovanje djece, došao je na sreću krajem 80-ih godina prošloga stoljeća i pad Berlinskoga zida te početak urušavanja truloga komunističkoga sustava i raspad zločinačke komunističke Jugoslavije. Nitko tada nije bio sretniji od dr. Pere Kordića i njegove supruge, ali i sve njihove djece, posebno najstarijega sina Darija. Rad obitelji Kordić za domovinu Odmah na početku demokratskih promjena u Hrvatskoj, Pero se uključio, uz dr. Tuđmana, u osnivanje pokreta za slobodu domovine, Hrvatske demokratske zajednice. Bio je među prvima na dogovorima u kultnoj baraci u Zagrebu na Savskoj cesti. Pero i njegov sin Dario, uz don Antu Bakovića, bili su među prvim utemeljiteljima HDZ-a za Bosnu i Hercegovinu. Nitko se tada još nije nadao što će sve snaći hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svi smo mislili da ćemo na miran i demokratski način i plebiscitarnom voljom hrvatskoga naroda na referendumu od 19. siječnja 1991. godine ostvariti svoje višestoljetne snove za obnovom hrvatske države Republike Hrvatske, kao i slobodne države Bosne i Hercegovine, gdje će hrvatski narod biti suveren u Republici Hrvatskoj, kao i slobodan konstitutivni narod uz ostala dva naroda u BiH. No, svi znamo do čega je dovela zločinačka velikosrpska ideologija i agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao na žalost i neprijateljski izazvan sukob između žrtava agresije, Hrvata i Muslimana. Pero Kordić, veliki prijatelj i širitelj lista "Narod" I pored svih ratnih poteškoća u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svoga angažmana na političkom planu, uz dr. Tuđmana, don Anto Baković je zdušno nastavio svoju osnovnu životnu djelatnost, rad na demografskoj i duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda. Tisuću devetsto devedeset i druge godine osnovao je Hrvatski populacijski pokret, te ubrzo započeo sa izdavanjem lista "Narod", glasila za demografsku obnovu i duhovni preporod, te domoljubni i državotvorni odgoj Hrvata. Dr. Pero Kordić bio mu je jedan od glavnih podupiratelja i širitelja lista na području Busovače, kao i dalje u BiH. Po završetku teških ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, golemih žrtava hrvatskoga i muslimanskoga naroda, a neminovno i žrtava na strani srpskog agresora, uspostave međunarodno priznate obnovljenje države Republike Hrvatske, te nepravednog Daytonskog sporazuma za mir u BiH, moćnici svijeta se nisu mogli pomiriti sa činjenicom suverene i samostalne Republike Hrvatske. Haaški tribunal Tribunal za zemlje bivše Jugoslavije je uspostavljen od strane Ujedinjenih naroda još 1993. godine, tobože sa nakanom suđenja ratnim zločincima. Taj sud je prihvatila i Republika Hrvatska, istinski misleći da će pravedno suditi onima koji su zaista odgovorni za agresiju ili su počinili ratne zločine, a koji bi bili nedostupni državama žrtvama zločina i agresije, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim, prema zakulisnom planu i volji moćnika svijeta, oštrica pravosudnog mača Haaškoga suda najprije se usmjerila protiv bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su se u Bosni i Hercegovini prvi organizirali u obrambenu političku zajednicu Herceg-Bosnu, kako bi se suprotstavili agresorskoj takozvanoj JNA i pobunjenim velikosrbima, koji nisu htjeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu, nego Veliku Srbiju, u kojoj bi cijela Bosna i Hercegovina i četvrtina Hrvatske bila takozvana Republika Srpska, a kasnije su se, na žalost bosanskohercegovački Hrvati morali suprotstaviti i armiji Muslimana BiH, koji protjerani od strane Srba iz istočne Bosne nasrnuše na svoje dobročinitelje Hrvate, kako bi ih istjerali iz srednje Bosne, kao i svih dijelova Bosne i Hercegovine koje još, zahvaleći Hrvatima, nisu bili okupirali velikosrbi. Dario Kordić je među prvima bio na udaru Haaškoga suda, kao predsjednik HDZ-a BiH, a koji i nije bio vojni zapovjednik, nego čelnik političke stranke, te se svojim političkim djelovanjem zauzimao za obranu i opstanak Hrvata srednje Bosne. Haaški sud je zatražio da mu se predaju Dario Kordić i još desetorica Hrvata iz Viteza. Oni koji su bili u Vitezu drastično su uhićeni od strane međunarodnih vojnih snaga, a Dario, koji je sa obitelji živio u Republici Hrvatskoj, dragovoljno se predao Haaškome sudu 6. listopada 1997. godine, u nadi da će se brzo dokazati istina, te da će svi biti oslobođeni. Međutim, neki su nakon par godina maltretiranja bili oslobođeni, a neki i nepravedno osuđeni na kazne koje su u međuvremenu izdržali. No, na Darija je vršen neviđen pritisak da prihvati krivnju čelnika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, za sve izmišljene i montirane optužbe, da bi on mogao biti oslobođen. Kako on, zbog ljubavi za istinu, svoga čvrstog karaktera i svoje savjesti, nije mogao prihvatiti izmišljenu krivnju čelnika Republike Hrvatske, Dariju je, na žalost, iz Republike Hrvatske, putem odvjetnika Ante Nobila, namontirana krivnja, potvrđena od lažnog svjedoka, te je on nedužan drastično osuđen 26. veljače 2001. godine, nepravomoćno, a 17. prosinca 2004. godine pravomoćno na 25 godina zatvora. Kao što svi znamo, Dario, kao najveći junak morala i savjesti, nepravednu kaznu izdržava sa najvećom hrabrošću i najvećim dostojanstvom, uz Božju pomoć. Mirne i čiste savjesti nosi svoj i hrvatski patnički križ, znajući da je i Krist, kao najveći pravednik dragovoljno najviše trpio iz ljubavi, kako bi spasio nas sve ljude od naših grijeha i ostalih poteškoća. Ako prihvatimo Isusa za svoga osobnog Spasitelja i njegovu žrtvu za nas, trpeći nepravdu uz čistu savjest, osigurana nam je pobjeda u ovom životu i u vječnosti, samo ako ustrajemo na svome pravednom putu. Dario zna da iza svake Kalvarije dolazi Uskrsnuće, ali da za Uskrs obvezno treba trpjeti. Vjerujemo da već sljedeće godine dolazi dan kada bi i Dario, izdržavši dvije trećine nepravedne kazne, mogao biti oslobođen i vratiti se svome domu i svojoj obitelji. Vjerujemo da će mu dragi Bog sve njegove patnje sigurno nadoknaditi mnogim blagoslovima već u ovome životu, a posebno blagoslovima za njegovih troje djece i suprugu Veneru, koji su toliko trpjeli bez svoga oca i supruga, kao što je i njemu bilo teško tolike godine bez njih. Dario je svojim držanjem tijekom sudskoga procesa i zatvora veliki moralni autoritet i uzor za sadašnje i sve buduće naraštaje Hrvata, kako se časno treba boriti za svoje, narodne i općeljudske ideale pravde, istine i slobode i kako s vjerom u Boga uspravno trpjeti iz ljubavi za svoj narod i domovinu. Njemu za utjehu, i svim drugima koji nepravedno trpe, Božje obećanje je sigurno da sve izlazi na dobro onima koji Boga ljube i vrše Njegove zapovijedi. Također i oni koji zlo rade, sigurno prema Božjem obećanju neće ostati nekažnjeni ni u ovom životu, a najgora im je kazna što nikada ne mogu imati u duši pravoga mira ni spokoja. Roditeljska tuga i stresovi Pero Kordić i njegova dobra supruga Rozika, koja je zbog svih ratnih zbivanja i stresova doživjela moždani udar i 19 godina, do smrti, bila vezana za invalidska kolica, nije mogla govoriti, ali je mentalno bila zdrava, a sluh i vid su joj bili očuvani, te je najviše vremena provodila u molitvi krunice, bili su jako tužni zbog sudbine svoga sina i njegove obitelji, ali i neizmjerno ponosni što im je sin ostao tako vjeran Bogu i uspravan u svome ljudskom i hrvatskom dostojanstvu, kako su ga uvijek i odgajali, kao i svu svoju djecu. Zadnji put su posjetili i vidjeli sina u zatvoru 2006. godine. Pero je u mirovini najviše bio uz svoju nemoćnu suprugu, ali je svojom neuništivom energijom stizao obavljati i puno drugih poslova za opće dobro svoga naroda i domovine. Crkva u Promajni Posljednji put smo suprug i ja posjetili obitelj Kordić u ljeto 2006. godine u njihovoj ljetnoj kući u mjestu Promajna na moru, blizu Makarske. Bili smo u Širokom Brijegu, a Pero je želio da dođemo na svečanost blagoslova potpuno dovršene i opremljene velike i prekrasne franjevačke crkve u Promajni. Za izgradnju te crkve obitelj Kordić se puno zauzimala, jer je Pero vidio da većinu vikendica tu imaju oficiri takozvane JNA i njihove obitelji, a Hrvata starosjedilaca i vlasnika vikendica za odmor je bilo manje. Pero je smatrao da je to hrvatsko mjesto i da tu treba katolička crkva. Bio je veoma sretan zbog toga svečanog događaja. U svečanost je sudjelovala cijela njegova obitelj, a posebno sva njegova unučad, kojih ima jedanaestero. Tu smo upoznali i nemoćnu majku Roziku, koja je sve razumjela što smo govorili i blagoslivljala nas i samo se smiješila, ne mogavši izgovoriti ni riječi. Pero nam je tada nasamo govorio o sinu Dariju, ponosan na Darijevo držanje, dok su mu suze nezaustavljivo tekle kao rijeka. To je i nama bilo žalosno i dirljivo, te smo zajedno gorko plakali. Kasnije smo se povremeno čuli za blagdane, a Pero je uvijek bio pun duha vjere i ljubavi za Hrvatsku. Nadali smo se i vjerovali da će Bog dati da on i majka dočekaju sina slobodna u svome domu. No, Božja volja je bila drukčija. Obavijest o smrti Pere Kordića Teško nas je potresla telefonska vijest iz doma obitelji Kordić, da je Pero nakon kraće bolesti preminuo u vječnost i vratio se u dom svoga Oca Nebeskoga, 26. veljače 2013. godine, u 83. godini života. Uz najdublju sućut obitelji i svima ožalošćenima, mogli smo se pomoliti za njegovu plemenitu dušu i sjetiti riječi sv. Pavla: "Dobar je boj bio, trku završio, vjeru sačuvao i vijenac slave zaslužio!" Sprovod je bio 27. veljače 2013. godine, na groblju Carica u Busovači. Iako je bio kišovit dan, na ispraćaju se okupio veliki broj ljudi, oko 2.000. Bili su gotovo svi mještani Busovače i okolnih mjesta, uz mnoge Perine i posebno Darijeve prijatelje. Dariju, koji je u zatvoru u Austriji, u zatvoru Karlau u Grazu, nije bilo omogućeno doći ocu na sprovod. Bili su brojni prijatelji Darija Kordića, među njima fra Ante Marić, fra Miljenko Stojić, don Petar Jukić, don Anto Jelić, uglednici iz političke vlasti i drugih oblasti života i rada srednjobosanskih općina i županije, članovi Županijskog odbora HDZ-a BiH i županijske vlade, koje su predvodili Josip Kvasina i Lidija Bradara, dužnosnici federalnih i državnih struktura vlasti Rudo Vidović, Mato Franičević, Marko Tokić, Vladimir Šoljić, Željko Raguž, Katica Čerkez, Ivo Miro Jović, Bariša Čolak, Dragan Vrankić, general Ilija Nakić, general Drago Dragičević, te mnogi drugi. Najviših dužnosnika HDZ-a BiH na pokopu Pere Kordića nije bilo, jer su nešto ranije, nakon što su obitelji izrazili sućut, na čelu sa predsjednikom dr. Draganom Čovićem i dopredsjednicom stranke Borjanom Krišto, otputovali u Žepče na ranije zakazanu stranačku tribinu. Sprovodne obrede je vodio župni kapelan fra Vinko Vice Tomas, uz molitvu i nadahnute riječi oproštaja. Na kraju obreda, dok je lijes spuštan u raku, busovački nastavnici Glazbene škole otpjevali su pjesmu blaženog Ivana Pavla Drugog "Krist jednom stade na žalu", koju je Pero najviše volio, kao i sin Dario, a i cijela obitelj Kordić. Preminuće i majke Rozike Nakon tri mjeseca, Bog je pozvao i majku Roziku. Nježno i plemenito srce majke patnice, koja je svoju bolest podnosila junački smireno i uvijek spremna na osmijeh svojim bližnjima i posjetiteljima, nije moglo dulje izdržati nakon odlaska u vječnost voljenog supruga. Prestalo je kucati 29. svibnja 2013. godine, na kraju Gospina mjeseca i mnogih krunica molitve dragoj Gospi, Odvjetnici Hrvatske, Kraljici Hrvata. Zaklopila je svoje umorne oči baš uoči blagdana Tijelova. Pokopana je 30. svibnja 2013. godine na busovačkom groblju Carica, uz svoga supruga Peru, na taj najveći blagdan Tijela Kristova, a što joj je cijeloga života bila najdraža i najdragocjenija hrana za duhovni život, koji je živjela u izobilju koje može dati samo Isus Krist, koji njoj i suprugu bijaše zaista najstvarnije Put, Istina i Život. Ujedno, to je bio i Dan državnosti Republike Hrvatske, iz slavnog i ponosnog vremena dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, uz koje je svim srcem bila i cijela obitelj Kordić. Uz ponovno veliko mnoštvo žalitelja, rodbine, prijatelja i poznanika obitelji, te Darijevih prijatelja i velikog broja zahvalnih sugrađana, koje je u dječjoj dobi s najvećom ljubavlju liječila doktorica Rozika Kordić, sprovodne obrede, oproštajne riječi i molitvu je vodio župnik fra Dominko Batinić. Tuga je bila tim veća, jer nije bilo dozvoljeno sinu Dariju da isprati ni svoju majku na vječni počinak. Od srca Dariju sa obitelji izražavamo najdublju sućut u žalosti za dragim roditeljima, kao i njegovom bratu i sestrama, sa obiteljima, svoj jedanaestoro unučadi i rodbini, kao i svim ožalošćenima, uz molitvu da im svima Dragi Bog dadne snagu i utjehu. Vjerujemo da su Pero i Rozika Kordić svojim ovozemaljskim životom zaslužili nepomućene radosti u vječnoj domovini, u kući Očevoj, gdje više nema suza, ni tuge, ni jauka, ni boli, gdje ih je dočekao Isus Krist u koga su vjerovali, koga su ljubili svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Znali su da je Krist Uskrsnuće i Život, a on je rekao: "Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će!" (Ivan 11:17-29). Neka im je vječna slava i hvala za sve dobro koje su učinili u svome životu i neka im je laka hrvatska bosanskohercegovačka zemlja, koju su toliko voljeli i za koju su živjeli. Počivali u miru Božjem do uskrsnuća! S tugom, molitvom i najvećim poštovanjem Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj (Članak je objavljen u listu "Narod" u kolovozu 2013.)


Stariji postovi

IVAN BAĆAK TOMISLAVGRAD

VIRTUALNA KNJIŽNICA

PONOSNA MOJA JE ZEMLJA

BLOGARIAT
blogger.ba
POLITIKA I ETIKA
SAVEZ ZA HRVATSKU
HUM
CROPEDIA
SOURCE.BA
HERCEGBOSNA.ORG
BITNO.ba
HERCEGOVINA INFO
POSKOK abc portal
LIVNO ONLINE
PISMA IZ NJEMAČKE
SVE VIJESTI
HRVATI AMAC
HRVATSKI INTELEKTUALNI ZBOR - MO
HAKAVE
CRO SPACE
HRVATI BH
HIC BiH LJ PORTAL
GRUDE ONLINE
POSUŠJE
CAPLJINA-ONLINE
RAMA
POSAVINA/DOMALJEVAC
USKOPLJE

KUPRES PORTAL
LIVNO IZBORI 2008.
KRALJICA KATARINA - B. LUKA
HBŽ VLADA
OPĆINA TOMISLAVGRAD
TOMISLAV CITY
UDRUGA PRSTEN
CURKOVIC.CA
BRATOVŠTINA
SAMOSTAN RAMA ŠĆIT
DUVNO, LIVNO I KUPREŠKA VRATA

RADIO TG
KLAPA DELMINIUM
NEBESKI RADIO

KONGORA
ROŠKO POLJE

PRESS DISPLAY
W. TIMES
W. POST
EU URED BiH
GOSPODARSTVO, ULAGANJA, RH, BH:

SIGNALIZACIJA SOVIĆI
XING
POSLOVNI
biznis.ba
EP HZHB
ENERGETIKA.HR
energetika.ba
WINDKRAFT
ENERGYOBSERVER
MOJA ENERGIJA.HR
BLOG ENERGIJA
BiH gospodarstvo
WORLD BANK

INSTITUTI, ANALIZE

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
822246

Powered by Blogger.ba