Komunike Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira  
 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) na razini političkih direktora sastao se u Sarajevu 18. i 19. studenog 2009. godine. Dijelovima sjednice nazočili su i predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (BiH) i vođe sedam političkih stranaka - HDZ BiH, HDZ 1990, PDP, SBiH, SDA, SDP BiH i SNSD. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozdravio je značajne pomake koje su vlasti BiH načinile u posljednje vrijeme u cilju ispunjenja uvjeta za liberalizaciju viznog režima i ohrabrio je daljnje napore na realizaciji tog cilja. Upravni odbor je također podvukao značaj potrebe da vlasti BiH nastave sa implementacijom Europskog partnerstva i Privremenog sporazuma te razriješe nedostatke utvrđene u Izvješću Europske komisije. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira nastavio je razgovore o izgledima za tranziciju OHR-a u ojačani ured EUSR-a. Pozvao je političare u BiH da se na konstruktivan način angažiraju u realizaciji ovog cilja i suzdrže od maksimalističkih pozicija koje bi mogle ometati napredak BiH prema euroatlantskoj integraciji. Članovi Upravnog odbora PIC-a iz zemalja članica EU ponovili su da se aplikacija BiH za članstvo u EU ne može razmatrati sve dok postoji OHR. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira izrazio je ozbiljnu zabrinutost zbog nedovoljnog napretka vlasti BiH u realizaciji pet ciljeva i dva uvjeta koji ostaju nužni za zatvaranje OHR-a. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozvao je vođe političkih stranaka i  mjerodavna tijela na zaključenje sporazuma između vlada o državnoj i vojnoj imovini, čime će se riješiti pitanje vlasničkih prava između državnog i ostalih  razina vlasti. Upravni odbor pozdravlja činjenicu da se popis imovine koji provodi OHR privodi kraju i da se sada na osnovu njega mogu nastaviti pregovori između političkih vođa o njenoj raspodjeli. Upravni odbor je apelirao na Predsjedništvo BiH da unaprijedi nedavno usvojeni plan o raspolaganju streljivom, oružjem i eksplozivom, tako što će dati prednost uništenju nad prodajom, u potpunosti koristiti postojeće kapacitete za uništavanje, a ovaj proces držati pod strogim nadzorom. Upravni odbor je pozvao vlasti Republike Srpske da ispune svoju zakonsku obavezu i objave u Službenom glasniku RS odluke visokog predstavnika od 18. rujna 2009. godine, kako bi se omogućilo da supervizor za Distrikt Brčko izvijesti Arbitražno vijeće o okončanju provedbe Konačne arbitražne odluke. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira je podvukao potrebu jačanja fiskalne koordinacije tako što će biti osigurano ispravno funkcioniranje Uprave za indirektno oporezivanje i Državnog fiskalnog vijeća. Upravni odbor je pozvao vlasti BiH da ubrzaju provedbu Državne strategije za rješavanje predmeta ratnih zločina i Državne strategije za reformu pravosudnog sektora. 

Iako Vijeće ponavlja da ustavna reforma ne predstavlja dio ciljeva i uvjeta za zatvaranje OHR-a, neki ustavni amandmani su i dalje od suštinskog značaja da bi se osigurala usuglašenost s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, sukladno obvezama preuzetim u okviru Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, unaprijedila funkcionalnost zemlje i olakšalo ostvarivanje europskih težnji BiH. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira je pozdravio trenutni angažman političkih vođa BiH u razgovorima o ustavnim promjenama, potičući ih da i dalje ostanu ozbiljno angažirani i postignu trajne sporazume, na osnovu potrebnog političkog koncenzusa, koji će unaprijediti političku funkcionalnost i bolje pripremiti institucije BiH za izazove integracije u EU. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozdravio je sporazum od 6. studenog 2009. godine postignut između entitetskih premijera o Elektroprijenosu BiH i očekuje da dođe do ponovnog uspostavljanja rukovodnih struktura i poslovanja sukladno važećim zakonima. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira naglasio je značaj iznalaženja učinkovitog rješenja za situaciju u Mostaru. Riječ je o tome da su vođe političkih stranaka nastojali ostvariti vlastite interese na račun ustavnih prava građana BiH. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira dao je potporu mjerama visokog predstavnika donesenim s ciljem rješavanja političke blokade u Mostaru i pozvao ga da razmotri daljnje korake koji bi se mogli poduzeti kako bi se omogućilo rješenje političke blokade u Mostaru. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira podvukao je da pruža punu potporu visokom predstavniku i podsjetio sve vlasti u BiH da poštuju i osiguraju puno poštivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i odluka visokog predstavnika u vezi s tim. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozdravio je usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija br. 1895, kojom je produžen mandat EUFOR-a u skladu sa Poglavljem VII. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira podvukao je značaj slobode izražavanja, uključujući slobodne i nezavisne medije, s posebnim naglaskom na predstojeće izbore. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozvao je vlasti BiH na žurno prihvaćanje zakona  koji bi omogućio provedbu popisa stanovništva 2011. godine, sukladno relevantnim propisima EU. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira ponovio je značaj usvajanja i implementacije, bez daljnjeg odlaganja, revidirane Strategije za implementaciju Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir (GFAP), podržane od strane UNHCR-a. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, u svojoj Rezoluciji br. 1895 od 18. studenog 2009. godine, također ističe potrebu rješenja pitanja raseljenih i izbjeglih osoba. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira ponovo je uputio poziv vlastima BiH da nastave punu saradnju sa Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira poziva mjerodavne vlasti BiH na ispunjenje svoje obveze iz međunarodnog prava u smislu pune suradnje sa haškim tribunalom, tako što će omogućiti uhićenje svih osoba protiv kojih je Tribunal podigao optužnice, uključujući Ratka Mladića, bez daljnjeg odgađanja, te tako što će uništiti njihove mreže podrške. Upravni odbor također je izrazio ozbiljne zabrinutosti u vezi s činjenicom nerješavanja pitanja međunarodnih sudaca i tužiltelja od strane vlasti BiH što bi imalo negativan učinak na cijeli pravosudni sustav u BiH, te bi bilo protivno međunarodnim obavezama BiH i ometalo bi realizaciju strategije Vijeća sigurnosti UN-a za okončanje rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozvao je vlasti BiH da financiraju pravosudni sustav kako bi se omogućila zamjena međunarodnih pravnih stručnjaka domaćim sucima i tužiteljima. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozvao je visokog predstavnika da razmotri koji se daljnji koraci mogu poduzeti za rješenje ovih pitanja. 

U svjetlu teške gospodarske situacije Upravni odbor apelira na organe vlasti da pojačaju napore na provođenju mjera dogovorenih u okviru standby aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom, uključujući i reforme čiji je cilj sustav socijalnih davanja učiniti održivim, efikasnijim i pravednijim, kao što je rečeno u razgovorima sa Svjetskom bankom. 

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pozvao je vođe u BiH da se suzdrže od retorike koja ohrabruje podjele i ponašanja koje dalje polarizira političku atmosferu u BiH; osobni napadi i prijetnje tužbama protiv visokog predstavnika i njegovog osoblja su neprihvatljivi. 

Konačno, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira pohvaljuje visokog predstavnika i njegovo osoblje za doprinos miru i stabilnosti u BiH. 

ČOVIĆ: ZA GODINU DANA IMAT ĆEMO HRVATSKU FEDERALNU JEDINICU

MOSTAR / GRUDE - U danu kada se dogodila najveća hrvatska tragedija i pao Vukovar, u Grudama je 18. studenoga 1991. pred galopirajućom srpskom agresijom u BiH osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. U Mostaru i u Grudama obilježena je 18. godišnjica uspostave Herceg Bosne.

Prije održavanja svečane akademije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Mostaru položeni su vijenci i zapaljene svijeće na središnje spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima. Predsjednik HZ HB Vladimir govorio je o povijesnom aspektu Herceg-Bosne koja je osigurala opstanak Hrvata u BiH. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović pozvao je u svojemu govoru druge hrvatske političke stranke i hrvatske institucije u BiH da se kroz ustavnje reforme okupe oko ideje izgradnje hrvatske federalne jedinice u BiH čiji bi glavni grad bio Mostar, piše Večernji list.

-Zaboravimo na svekolike podjele i stanimo iza jedne ideje. To je šansa da Hrvati u BiH budu jednakopravni s druga dva naroda, a to možemo ostvariti u sljedeće dvije godine. Nadam se da ćemo za dvije godine proslaviti i prvi rođendan hrvatske federalne jedinice sa stolnim gradom Mostarom, rekao je Čović na svečanoj akademiji. Čović je dodao da BiH zasigurno neće preživjeti, niti postati članica Europske unije ustrojena s dva entiteta u kojoj žive tri naroda. U hrvatskoj federalnoj jedinici na jednak način će biti zastupljena hrvatska područja u Posavini, središnjoj Bosni i Hercegovini , dodao je Čović.

LJUBIĆ na sjednici PIC-a: BiH ĆE SE RASPASTI ako se ne riješi nacionalno pitanje

SARAJEVO - Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko objavit će danas zaključke sa jučerašnjeg sastanka veleposlanika zemelja članica Vijeća za provedbu mirovnog sporazuma sa liderima političkih stranaka i državnim dužnosnicima održanog u Sarajevu.

Uz zahvalnost međunarodnoj zajednici na onom što je do sada učinjeno predsjednik HDZ 1990. Božo Ljubić rekao je na jučerašnjoj sjednici PIC-a kako je učinjen veliki napredak u obnovi infrastrukture iako su, prema njegovim rječima, ogroman dio donacija i kredita pojele korupcijske hobotnice koje danas u značajnoj mjeri utječu na političke, ekonomske i medijske procese u Bosni i Hercegovini.

-Dayton je zaustavio rat, ali zbog njegovih ograničenja, posebice aneksa 4 (Ustav), te  neprovođenja Daytona, posebice aneksa 7 (povratak izbjeglica)  Bosna i Hercegovina nije mnogo funkcionalnija država nego što je to bila neposredno nakon rata, kazao je Ljubić.

Dayton i njegovo neprovođenje je, po Ljubićevim rječima konstitutivne narode doveo u dijametralno različitu poziciju i kreirao jednu nepravednu strukturu, koja upravo zbog toga ne može rezultirati stabilnom državom.

-Venecijanska komisija Vijeća Europe ispravno dijagnosticirala neke probleme koji se tiču nefunkcionalnosti Države. Za razliku dijagnoze, terapija koju su preporučili je palijativna, kao da upalu pluća liječite aspirinom. Komisija se nije uopće osvrnula na problem neravnopravne pozicije konstitutivnih naroda, bez čega nema stabilne BiH a usudim se tvrditi, dugoročno je upitna i sama Bosna i Hercegovina. Treba li ikome objašnjavati da se bivša Jugoslavija raspala zbog neriješenog nacionalnog pitanja, a ne zbog toga što je bilo manje ljudskih prava ili manje tržišne ekonomije nego u Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj… koje su danas članice EU. Bosna i Hercegovina se postupno pretvara u labavu konfederaciju dva entiteta jednog pod srpskom i drugog pod bošnjačkom dominacijom, kazao je Ljubić.

Vi nas, dodao je uporno pozivate na dogovor oko ustavnog uređenja Države. Je li  to moguće, postavio je Ljubić retoričko pitanje i odgovorio: Očekivati da se mi dogovorimo iz ovako dijametralno neravnopravnih pozicija s ovako dijametralno različitim ciljevima je zavaravanje ili samozavaravanje.

-Ne možemo se mi dogovarati hoćemo li ili nećemo biti ravnopravni. To se podrazumijeva. Ne možemo se mi dogovoriti da jedan konstitutivni narod ima državu u državi na polovici teritorije Bosne i Hercegovine nazvanu njegovim etničkim imenom Srpska, a ja kao pripadnik i predstavnik drugog, također konstitutivnog naroda, nemam pravo nazvati ni kazalište hrvatskim imenom, kazao je Ljubić te dodao:

-Ne možemo se dogovoriti da građani Travnika, Sarajeva, Banjaluke, Bihaća, Bugojna, Doboja, Foče, Tuzle, Zenice,  Bijeljine, … mogu većinom glasova izabrati gradonačelnika, a da to jedino građani Mostara ne mogu samo zato što su u Mostaru Hrvati većina. Ne! Ne možemo se mi sami dogovoriti oko  takvih promjena Ustava koje bi Bosnu i Hercegovinu učinile funkcionalnom i samoodrživom, upozorio je Ljubić.

Ljubić je rekao kako pozdravlja procesa ustavne reforme u tzv „Butmirskom procesu“. u kojem prvi put nakon Daytona, SAD i EU imaju jedan zajednički koherentan pristup, ali je i upozorio:

-Otvoreno vam kažem ja u izvorno ponuđenom paketu nisam prepoznao takve promjene koje bi Bosnu i Hercegovinu učinile funkcionalnijom. Ono čime sam posebice bio razočaran je da uopće nije uzeta u obzir činjenica da je pozicija konstitutivnih naroda  duboko neravnopravna, posebice pozicija hrvatskog naroda i na razini države i na razini entiteta. Kao liječnik ću reći, to mi liči kao da bakterijsku pneumoniju pokušavamo liječiti aspirinom. Mi smo upoznali partnere iz EU i SAD kao i naše domaće partnere s stajalištima HDZ 1990 i očekujemo da ona budu inkorporirana u paket ustavnih promjena. Do kraja godine treba pokušati postići politički dogovor oko ustavnih promjena koje bi Bosnu i Hercegovinu učinile funkcionalnom i samoodrživom i kvalificirale je za kandidatski status za EU i NATO. Treba pokušati. Uspjeh je neizvjestan, kazao je lider „Devedesetke“.

Što ako pregovori o ustavnim promjenama ne uspiju, upitao se Ljubić i odgovorio

-Vi trebate odlučiti želite li nam još pomagati ili ne? Hoćete li nastaviti pneumoniju liječiti aspirinom ili možete ponuditi djelotvoran antibiotik?Ako se odlučite za ovo drugo, onda je jasno što treba učiniti; organizirati međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini – „Dayton II“radi donošenja novog Ustavnog ustrojstva BiH! Uključiti relevantne čimbenika iz Svijeta i regije. Ponuditi rješenja primjerena karakteru Bosne i Hercegovine te ustavnim i demokratskim standardima za multietničke države Europe. Političke elite koje ne prihvaćaju ponuđena rješenja, treba učiniti odgovornima  s konkretnim konzekvencama. Svjestan sam da takva odluka može biti donijeta samo na najvišoj razini u vašim zemljama. Ja mogu pretpostaviti danas vaš odgovor i da ga ne izgovorite. Osjećaj odgovornosti prema Zemlji kojoj pripadam i koju osjećam svojom nalaže mi da kažem što mislim, kazao je Ljubić.

Predložio je i što treba, kako je rekao, sutra odlučiti

-Inventura će pokazati da Bosna i Hercegovina nije ispunila uvjete i ciljeve 5+2. OHR treba ostati. Ohrabriti Visokog predstavnika da bez oklijevanja i agresivnije koristi ovlasti kad god zatreba. Zadržati EUFOR. Zadržati međunarodne suce i tužitelje u oba odjela (odjelu za ratne zločine i organizirani kriminal i korupciju) Državnog suda i Tužiteljstva. Ne slažem se s onima koji kažu: „Bosna i Hercegovina ne može na put k Europi s OHR-om“ To je birokratski ili bolje reći tehnički pristup. Ako susjedne zemlje ubrzano idu ka EU, a idu, ja ne vidim razloga da Bosna i Hercegovina ne bi krenula pod ruku s njima pa makar i uz pomoć „europskog protektora“ ovdje. Stoga je alternativa razdvojiti OHR i EUSR. OHR-u ostaviti „ Bonske ovlasti“ a EUSR-u dodijeliti „Briselske“. To je stvar političke odluke. Bosna i Hercegovina ovakva kakva je traži strateški, a ne tehnički pristup. To je to! Hvala na pozornosti, zaključio je svoj govor na sastanku s veleposlanicima zemalja članica PIC-a koji je jučer održan u Sarajevu.

19.11.2009.
Pincom.info

Priča o vili Duvanjki i njezinim sestricama

U nedjelju 15.11.09. izborni stožer predsjedničkog kandidata prof. dr, Josipa Jurčevića zaključio je akciju prikupljanja potpisa potrebnih za kandidaturu na izborima za predsjednika RH. Temeljem truda i podrške u cijeloj Hrvatskoj prikupljeno je više od 13.000 potpisa. Kao nezavisni kandidat bez stranačke i sličnih infrastruktura, bez plaćanja svojih aktivista prof. Jurčević i njegov stožer postigli su sigurno vrjedniji rezultat od kandidata čija se imena vrte na naslovnicama novina i elektroničkih medija u ne mjerljivo većem broju i vremenskom trajanju od po općem mišljenju „najviše prešućivanog kandidata“. Ovakav uspjeh sigurno je važan za kulturu političkih odnosa u Hrvatskoj jer potvrđuje vrijednost građanskih inicijativa nasuprot stranačkih i financijsko lobističkih struktura. Izborni stožer zbog toga srdačno zahvaljuje građankama i građanima RH na podršci i velikim simpatijama iskazanim Josipu Jurčeviću.

P.S.

Iako prof. Jurčević nije kao neki drugi kandidati bombastično govorio o generalima i brigadirima, bivšim i sadašnjim hadezeovcima iz BiH, brojem mali ali srcem nedostižan tim Josipovih suradnika iz Mostara, Kiseljaka, Posušja i Tomislavgrada je dao svoj doprinos profesorovom prvom javnom političkom pojavljivanju na hrvatskoj političkoj sceni.

I oni nakon nas tražiti će svoju hrvatsku federalnu jedinicu

MOSTAR - Draženko Prmorac, svjevremeno savjetnik hrvatskog člana Predsjedništva BiH i jedan od bivših diplomatskih službenika BiH, pa potom glasnogovornik HDZ 1990. uputio je otvoreno pismo visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH, potpisan kao neovisni politički analitičar. Primorac kronološki navodi odluke kojima su Hrvati u BiH atirani kao politički faktor, navodeći kako su za takvo zatiranje najveći krivci oni koji su predstavljali Hrvate. Primorac na kraju zaključuje kako će Hrvati u BiH uvjek iznova tražiti svoju federalnu jedinicu.

Evo što Primorac piše Inzku:
  
Poštovani gospodine Inzko,

pišem vam kao čovjek koji se u ratu borio kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane za svoj dom, svoju obitelj, svoja uvjerenja, pišem vam kao vjernik i katolik, kao građanin ove zemlje, kao Hercegovac i Hrvat. Ponosan sam na svoje porijeklo,  dom i obitelj,  narod i zemlju u kojoj živim. Aktivno sudjelujem u političkim procesima u Bosni i Hercegovini od dolaska prvih mirovnih snaga,  već tamo od   EU Administracije u Mostaru čiji sam dio bio te sam svojim radom  doprinio obnovi Mostara i Hercegovine. Bio sam među prvim hrvatskim kadrovima u diplomaciji Bosne i Hercegovine u Bonnu u SR Njemačkoj od 1996.godine do 1999.godine. Nakon toga sam radio kao savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u Uredu hrvatskog člana Predsjedništva BiH do sredine 2000.godine.

Moji motivi za ovaj politički angažman su uvijek bili isti, pomoći sebi i hrvatskoj zajednici u BiH da osigura mjesto koje nam pripada u Bosni i Hercegovini, točnije osigurati Hrvatima ono što su izgubili u političkom pokeru u Washingtonu i Daytonu u kojem su bili i ostali kolateralna šteta.

Hrvatski predstavnici najveći krivci

Priznajem, mi, odnosno naši predstavnici su najveći krivci jer se nisu htjeli žrtvovati za Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, što je stotine tisuća Hrvata bilo spremno učini tada a vjerujte mi i sada.  
Međutim, upravo ono čega sam se najviše plašio, počelo se događati nevjerojatno brzo i nepogrešivo točno u nastavcima koji su slijedili jedan za drugim, a zadnji je ovaj s izborom gradonačelnika u Mostaru. Nikada ama baš nikada od Washingtonskog sporazuma na ovamo niti jedna odluka međunarodne zajednice nije išla na ruku Hrvatima u BiH. Evo kronologije događanja;

Sve na štetu Hrvata


1. U okviru e Washingtonskog sporazuma  Hrvati je navodno obećana konfederacija s Republikom Hrvatskom, a danas tko se toga još i sjeća;

2. Nakon Daytona na sva zvona se govorilo o posebnim vezama Federacije BiH i Republike Hrvatske pa su čak i utemeljena i nekakva Vijeća za suradnju, to je već odavno mrtvo slovo na papiru;

3. Famozna Odluka o konstitutivnosti svih naroda u BiH koja je najmalobrojnijem narodu nažalost nastavila smanjivati prava i politički utjecaj u zemlji:

4. Aktivno sudjelovanje OSCE u predizbornoj kampanji 2000. godine  protiv nacionalnih stranaka u BiH kao vrhunac licemjerja i nedemokratskih mjera koje su urađene u maniru totalitarnih sustava:

5. Upad u Hercegovačku banku koji je kao jedini opipljiv rezultat imao usporenje gospodarskog rasta u Hercegovini  i usporavanje novčanih tokova te rast nepovjerenja prema predstavnicima međunarodne zajednice.

6. Proces protiv Ante Jelavića u slučaju  „Samouprava“ kada su korištene metode  nama Hrvatima veoma poznati iz doba komunizma. Na sreću vaši predstavnici su to ubrzo uvidjeli i prekinuli taj sramotni proces ali šteta je već bila nanesena. Naglašavam kako montirani proces „Samouprava“ ne treba miješati s procesom vezanim uz sumnje za pronevjere u Hercegovačkoj banci jer za ovaj drugi su nadležni organi vlasti u BiH i neka to ostane njihov posao koji ja ne želim komentirati i mogu ga samo poduprijeti. No, to ne može biti opravdanje za devastiranje i onakav upad u Hercegovačku banku.

7. Metode ucjena najviših političkih predstavnika Hrvata putem opetovanih sudskih procesa i prijetnji tužbama kao najnoviji i učinkoviti vid discipliniranja nezadovoljnog hrvatskog naroda u BiH.


Nisu se bili spremni žrtvovati

Prepoznavši da ni ovi današnji predstavnici Hrvata  nisu spremni žrtvovati se, da budu ponizni i spremni na obranu svojih uvjerenja i interesa Hrvata, međunarodna zajednica je bez problema donijela slijedeće odluke:

- ukidanje nacionalnih naziva u javnim medijima u FBiH;
- obustavljanje uspostave drugog hrvatskog kanala na FTV-u
- opetovano odbacivanje svih mogućih aktivnosti o uspostavi Hrvatske televizije u BiH,
- odluke o uspostavi dviju škola pod jednim krovom s nejasnim konceptom i ciljem u budućnosti i tako dalje i tako dalje.

Vjerojatno sam  nešto važno  zaboravio i propustio, no meni je već i ovo dosta.
      
  Izbor Komšića- vrhunac nepoštivanja volje Hrvata
         
Vrhunac nepoštivanje prava i volje Hrvata je izbor člana Predsjedništva Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva u BiH, gdje se još jednom  pokazalo da  međunarodnu zajednicu apsolutno nije briga za običnog hrvatskog čovjeka i za njegova prava u BiH, a jedno od tih temeljnih prava je da bira svoje predstavnike .

Napominjem kako bilo kakvo prebacivanje krivnje na Bošnjake ili Srbe radi toga što su oni tobože nama nešto nažao napravili nakon rata nije korektno jer oni su se isto tako samo kretali u zadanim okvirima i činili  ono što su umjeli i znali da zaštite i ojačaju svoju poziciju. Svi znamo da su apsolutni vladari u BiH i oni koju mogu sve promijeniti upravo Ured OHR uz pomoć SAD-a i EU-a. Mi ostali ćemo se boriti svaki sa svoje startne pozicije, međutim nama je ona već odavno uskraćena a dokaz za to slijedi.

Travanjski paket iz 2006.godine neću ni komentirati jer već tada je međunarodna zajednica stvorila uvjete da nastavi s političkim procesima bez Hrvata. Butmirski pregovori su samo potvrda toga jer se u Non paperu koji je prethodio pregovorima o ustavnim promjenama uopće ne navode Hrvati, dakle zaključak za svakog prosječno obrazovanog ili bolje rečeno prosječno inteligentnog Hrvata je da mi   ne postojimo kao politički narod ili kako to  Daytonski ustav   kaže „konstitutivni narod“ .

Imat će te uvjek isti zahtjev- hrvatsku federalnu jednicu

Ako mi nađete dokaze za suprotno, ja se selim iz BiH. Ali do tada će oni koji su ostali i koji imaju snage, volje i znanja  među nama  uvijek iznova tražiti isto, jednostavno, čisto i pravedno svoju Hrvatsku federalnu jedinicu u BiH.

Oni koji dolaze nakon ovih s kojima sada pregovarate u naše ime kao početnu temu ili prvu točku dnevnog reda imati će uvijek isto: Pregovore oko uspostave Hrvatske federalne jedinice u Bosni i Hercegovini.

Pincom.info   

SENZACIONALNA KNJIGA J. JURČEVIĆA O ODNOSIMA BiH i HRVATSKE 90. - 95.

Kao što znate izbori za predsjednika RH su raspisani za 27. prosinca.
Krenulo je prikupljanje potpisa. Mnogi će se obratiti i Hrvatima u BiH i svima koji imaju RH državljanstvo. Ne skrivajući svoju opredijeljenost za prof. Josipa Jurčevića kao jedinog uistinu neovisnog kandidata, pozivam sve prijatelje i one koji dijele ovo razmišljanje da daju svoj doprinos njegovoj kandidaturi. Za početak, svojim potpisom. Obrasce na kojima možete dati svoje podatke i potpisati kandidaturu možete naći na ovoj poveznici na stranicama izbori.hr.

Popunjene listiće možete predati osobama čija ću imena objaviti na ovim stranicama i to u Žepču, Usori, Busovači, Kiseljaku, Vitezu, Tomislavgradu, Kupresu, Livnu, Mostaru, Š. Brijegu, Posušju, Čapljini, Stocu, Grudama, Rami i u Sarajevu.
Unaprijed svima hvala.

SPIEGEL 39/1992 vom 21.09.1992, Seite 246b-248

SAD osudile napade na Gregoriana VIDEO/FOTO SHEME `BOŠNJAČKE MAFIJE`

SARAJEVO – Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država (SAD) želi iskazati svoje neodobravanje spram napada na prvog zamjenika visokog predstavnika Raffija Gregoriana, visokog američkog diplomate na službi u Uredu visokog predstavnika, priopćeno je u utorak.

- Dr. Gregorian ima puno povjerenje i podršku Vlade Sjedinjenih Američkih Država. Veleposlanstvo SAD-a u potpunosti podržava rad Ureda visokog predstavnika (OHR) na pružanju pomoći Bosni i Hercegovini kako bi postigla napredak i razvila se u zdravu, funkcionalnu zemlju, navedeno je u priopćenju odaslanom medijima.

 Intervju Raffija Gregoriana za politički magazin "60 minuta" emitiran je u ponedjeljak

Gregorian odbacio optužbe

Amerikanac Raffi Gregorian, prvi zamjenik visokog međunarodnog predstavnika u BiH Valentina Inzka, odbacio je optužbe o postojanju urote protiv Bošnjaka u Uredu visokoga predstavnika.

 Fahrudin Radončić i Raffi Gregorian

 - Smatram da je ovaj novi trend antiamerikanizma, kako iz Banje Luke tako i od Radončića i njegovih medija, izuzetno su uznemirujući i kontraproduktivan, izjavio je Raffi Gregorian u političkom magazinu Federalne TV «60 minuta» u ponedjeljak navečer.

Montiranje shema

Gregorian je u razgovoru s urednikom i voditeljem «60 minuta» Bakirom Hadžiomerovićem govorio  o navodima Dnevnog avaza i tjednika Global, koji su OHR optužili za montiranje shema navodnih kriminalnih bošnjačkih organizacija u BiH, progon bošnjačkih političara, islamofobiju, najavljenoj kaznenoj prijavi koju će protiv njega podnijeti kompanija Avaz uz zahtjev za odštetu od 50 milijuna…

- Insinuacije da visoki predstavnik, OHR ili ja na neki način stojimo iza navodnog konačnog rješenja za Bošnjake su monstruozne i želim naznačiti da su izjave koje dolaze iz Islamske zajednice BiH dane, a da pri tome nitko nije kontaktirao sa mnom ili bilo s kim iz OHR-a. To je itekako uznemirujuće, ali da budem potpuno jasan - nema nikakve istrage usmjerene protiv ljudi, nitko nije na meti u ovoj navodnoj shemi objavljenoj u Dnevnom avazu i Globalu. Nema nikakve liste, meta, nema nikakve urote, ne postoji ništa tog tipa tako da odbacujem sve takve insinuacije kao i sve ostale o tome da sam ja antibošnjački nastrojen, istakao je Gregorian.

Također, Gregorian je o objavljenim grafikonima kazao, analizirajući navodnu shemu, jasno da se radi o utjecajnim Bošnjacima. Gospodin Fahrudin Radončić, nastavio je Gregorian, krenuo je na mene prije nekoliko mjeseci kada me je pokušao uvući u svoj sukob sa gospodinom Selimovićem. Radi se o dugotrajnom poslovnom sukobu, koji datira prije mog mandata ovdje.

- Odbijam biti uvučen u to što sam i njemu tada rekao. Primijetio sam da su ljetos Radončićevi mediji i američkog veleposlanika u BiH nazvali islamofobom. I mene su nazvali islamofobom prije nekoliko mjeseci, ali ono što je interesantno je to da taktika koja se koristi protiv mene gotovo je identična onoj koju je gospodin Dodik koristio u protekle tri godine. Ne mislim da je to slučajnost. Naravno njih dvojica imaju neke zajedničke poslovne suradnike u Crnoj Gori i Srbiji, a Radončić je javno branio Dodika u svom magazinu Global. Dakle, ako je on veliki branitelj bošnjačkih interesa i ako smatra da to može raditi napadajući ljude poput mene ili američkog veleposlanika, a istovremeno biti prijatelj Dodika, mislim da treba imati u vidu da će ljudi koji će glasati na narednim izborima ozbiljno razmisliti o tome za koga će glasovati, poručio je zamjenik visokog predstavnika.

 Postoje istrage

OHR je upoznat s činjenicom, kazao je Gregorian, da postoje istrage protiv nekih visokih dužnosnika ove zemlje, i mi moramo biti upoznati s time, ali ne moramo sudjelovati u tome i to je velika razlika. Gregorian je naglasio da OHR zna da istraga u Razvojnoj banci tretira i Radončića.

Na konstataciju urednika Bakira Hadžiomerovića da se napadi na Gregoriana i američkog veleposlanika Charlesa Englisha događaju i u Sarajevu i u Banja Luci, te na pitanje kuda ide BiH, Gregorian je odgovorio:

- Prije svega smatram da je ovaj novi trend antiamerikanizma, kako iz Banja Luke tako i od Radončića i njegovih medija, izuzetno su uznemirujući i kontraproduktivni. Dok sam bio u SAD-u u vrijeme kada su oni pripremali ovaj novinski članak, ja sam tamo lobirao za BiH, konkretno pred američkim Senatom, gdje sam promovirao članstvo BiH u NATO-u. Dakle, dok sam ja u Americi pokušavao pomoći vašoj zemlji, ti ljudi ovdje napadaju ljude iz SAD-a koji pokušavaju pomoći BiH. Mi smo veoma ponosni na naš 15-godišnji angažman ovdje i kao što je potpredsjednik SAD-a rekao prilikom posjeta BiH u maju ove godine, SAD će i dalje biti prisutne i ostat će ovdje. Sva naša nastojanja usmjerena su na to da promoviramo interese BiH i njenih naroda i građana u smislu približavanja EU i NATO-u. Tako da moram pomisliti, ako ljudi napadaju one koji pokušavaju pomoći BiH, onda oni imaju neki problem s tim konceptom, istakao je Gregorian.

Što se tiče ponašanja Valentina Inzka u cijeloj ovoj priči, Gregorian je naglasio da nema razlike u njihovim stavovima.

- Gospodin Inzko je izuzetno moralan čovjek. Mislim da Inzko smatra da su ovi novinski članci prikazali potpuno pogrešno situaciju i nanijeli su štetu ljudima koji su se pojavili u tim tekstovima.

Komentirajući navode Avaza da očajnički želi zaustaviti istragu unutar OHR-a, koju je najavio Inzko, Gregorian je rekao da je to potpuno pogrešno:

- Ne znam gdje Avaz dobiva ili proizvodi takve informacije. Inzko i ja ćemo se sastati u utorak kako bi razgovarali o daljim koracima i eventualnim mjerama i utvrdili što se točno dogodilo, jer nama to još nije u potpunosti jasno, naglasio je Gregorian.

Kada je riječ o najavljenoj tužbi Avaza prootiv OHR-a s odštetnim zahtjevom od 50 milijuna eura, prvi zamjenik visokog predstavnika je rekao da je to smiješno i da to ne shvaća ozbiljno.

- Mi nismo ništa pogrešno učinili, rekao je Gregorian i ironizirajući dodao da će i on tražiti kredit od federalne Razvojne banke da otplati Avazu odštetu.

Shema navodno nastala u OHR-u koja je uzbudila duhove: Nekolicina članova bošnjačke elite navodno kontrolira organizirani kriminal, politiku, vjeru i poslovanje
 

 Radončić: Gregorijan islamofobično ruši BiH

Na Gregorianov intervju u «60 minuta», odmah je putem novina koje su njegovom vlasništvu, odgovorio Fahrudin Radončić.

- Volim svoje Bošnjake, a prezirem lobistu Gregoriana, kazao je za "Dnevni avaz" Fahrudin Radončić, predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH, povodom optužbi koje je na njegov račun u emisiji "60 minuta" iznio prvi zamjenik visokog predstavnika Raffi Gregorian.

- Žao mi je što na užasne Gregorijanove tvrdnje moram odgovoriti nimalo diplomatski i vrlo precizno. Nisam ja u tajnoj vezi s Dodikom, već on. Svojom insceniranom svađom njih dvojica dokazuju da BiH nije moguća, a izmišljenim ratom upravo Gregorian želi Banjoj Luci ponuditi izgovor za odcjepljenje - ističe Radončić.

On navodi i da su "imali nešto protiv Dodika, mogli su ga do sada uhititi".

- Jasno je da se ovdje radi o namjerno izmišljenim optužbama protiv njega da bi ga Gregorian gurnuo u separatizam - kaže Radončić.

Što se tiče optužbi da imam probleme s obitelji Selimović, to je točno, nastavlja Radončić, jer se radi o ljudima koji su ukrali više od stotinu bh. kompanija, a tobože pravdoljubivi Gregorian radi kao njihov profesionalni lobista, što dokazuju i njegove fotografije s Mujom Selimovićem.

- Također, to da su Gregorian i njegov otac primili - koje li ironije - priznanje Internacionalne lige humanista zajedno s jednim Mijom Brajkovićem, jasno pokazuje da on podržava i pljačku tog kombinata, ali i to da je Brajković uradio etničko čišćenje i s posla zauvijek otjerao više od 2.000 Bošnjaka - upozorava Radončić.

Bijeg od istine

On nadalje ističe i to da "Gregorian meni crta lažne sheme za Razvojnu banku, a nikada nije objavio shemu kako je više od 80 banaka, gdje su Bošnjaci bili većinski vlasnici, preoteto".

- Ja se nikakvih istraga ne bojim, a pogotovo ne bjelosvjetskih varalica koji su uhvaćeni u žestokom kriminalu.

Naši odvjetnici će ga tužiti i on će za sve optužbe imati priliku  argumente ponuditi američkim sudovima. Ima li išta legalističnije prema njemu od toga?

Neka gospodin Gregorian pisanje novinara koji su ga uhvatili u antidaytonskoj aktivnosti ne pokušava zaustaviti pritiscima na mene. Meni se, uostalom, i osobno ispričao visoki predstavnik Valentin Inzko i ta poruka ostala je u mom mobitelu.

Što će, uostalom, Gregorian reći za izjavu turskog veleposlnika u "Dnevnom avazu" i kakvo će objašnjenje ponuditi diplomatskom koru kojem je taj isti Gregorian lagao da smo mi Bošnjaci teroristi i opasni financijeri radikalnog islama diljem svijeta?

Gregorianom, očito, upravljaju pojedini ratnoprofiterski lobiji i njegov pokušaj da objavljivanje tekstova o njegovom kriminalu veže uz moju izbornu kampanju nije ništa drugo do bijeg od istine i strah od procesuiranja pred američkim pravosuđem od kojeg ne može pobjeći - kaže Radončić.

Gregorian je, dodaje Radončić, recidiv antimuslimanske Bushove administracije i on to, i da hoće, ne može sakriti. Njemu nije mjesto u BiH, jer on ovu zemlju sustavno želi razbiti, a nas Bošnjake i muslimane gurnuti u ropski položaj prema Miji Brajkoviću, Dodiku ili bošnjačkim ratnim profiterima.

- Mi se njega ne bojimo i on to mora znati, jer on se treba plašiti pravne države, a ne mi. Pljuvanje po muslimanima i Islamskoj zajednici, koje je on organizirao putem FTV-a, sada je dobilo njegovu kućnu adresu i mi smo napokon svjesni tko nam je godinama podmetao najužasnije stvari zbog kojih BiH nije mogla naprijed, a mi nemamo vize i naša djeca budućnost.

Maske su pale - kazao je sinoć Radončić i zaključio:

- Već sam rekao da BiH neće biti kolonija niti će Bošnjaci hodati sagnute glave i nositi žute trake, a Gregorianu mogu poručiti da me ne plaši istragama, jer ih se nemam razloga bojati. Mi radimo legalno i već smo prošli mnoge montirane istrage i afere. Pogotovo nećemo dopustiti da BiH ostane osobna kolonija obitelji Gregorian. Njegov kolonijalni odnos, gdje on interno preuzima i kompetencije i naše države i OHR-a, već previše dugo trpimo, a on je sam sebi dohakao upravo prljavim mapama i denuncijacijama koje godinama plasira.

Gregorian uređuje «60 minuta»?

- Gregorian je očajan. Svojim istupom na FTV-u priznao je da godinama uređuje emisiju "60 minuta" i njegovim manipulacijama je, zahvaljujući hrabrosti "Avazovih" novinara, došao kraj. Ponosan sam na njih - kazao je Radončić.

On, istovremeno, prezire Gregoriana, jer ovaj podcjenjuje demokratsku javnost ove zemlje i mimo bilo kakvog legalizma nedopustivo dugo vrši ulogu glavnog urednika svih medija, ulogu raznih tužitelja i sudaca i šefova policija, o čemu se napokon i PIC i OHR moraju precizno izjasniti.

- Gregorian kao čovjek koji je montirao mape sada želi meni dodatno montirati sukob s Veleposlanstvom SAD u Sarajevu. Kao čovjek koji je svaki dan rata proveo u Sarajevu, duboko poštujem što su SAD učinile za BiH, što čine i koliko milijuna dolara svojih poreznih obveznika ulažu u budućnost i sigurnost BiH. Ne osjećam potrebu da išta Gregorianu objašnjavam, ali on treba objasniti radi li za SAD ili se pretvorio u svojevrsnog veleposlanika ratnoprofiterske i mafijaške grupe Selimović i Brajković, odnosno komercijalnih banaka koje nemilice pljačkaju narod - kaže Radončić.

 - Pozivam sve građane BiH da se ne boje trećerazrednih obavještajaca i neostvarenih diplomata kojima ne odgovara da u ovoj zemlji stvari krenu naprijed, jer imaju mjesečne plaće više čak i od 50.000 KM. Oni se silno bogate na našoj muci i svađama koje vješto proizvode. Sjetimo se raznih mekenzija, moriona i ostalih koji danas u memoarima priznaju svoje antibošnjaštvo i antibosanstvo. Gregorian je samo jedan od njih, oni odlaze, a mi ostajemo. Činjenica da su u OHR-u montirane mape napravili i za Srbe i Hrvate najbolje govori da Gregorian ovdje ne donosi mir, već producira kaos kako bi što duže ostao i više osobno zaradio na nama - navodi Radončić.

 - Gregorian se ovom svojom TV emisijom potpuno legitimirao kao čovjek koji godinama naručuje tekstove protiv Islamske zajednice ili "Avaza" i od nas pokušava napraviti mafijaše samo zato što štitimo naš narod i pravo javnosti na istinu. Očito, u njemu buja islamofobija, ali mi, kao pripadnici naroda nad kojim je izvršen genocid i koji je dao 200.000 života i milijun raseljenih za multietničku BiH, na to ne možemo i nećemo pristati. Mi želimo Zapad i euroatlantske integracije, a on je dio ekipe koja nam to godinama na najperfidniji način politički i ekonomski želi opstruirati - navodi Radončić.

3.11.2009.
Oslobođenje/D. Avaz/Pincom.info

Unatoč kritičnoj fazi u kojoj se trenutačno nalazi mostarski HT te upozorenjima kako se što prije treba riješiti procedura oko imenovanja novog direktora, federalna Vlada na svojoj današnjoj sjednici nije planirala staviti na dnevni red ovo pitanje, ali nije isključeno da će se o ovom problemu ipak raspravljati.

Naime, na natječaju za novog direktora jedino je dosadašnji prvi čovjek kompanije Stipe Prlić ispunio uvjete, no s njegovim se imenovanjem već mjesecima odugovlači, prvenstveno zbog političkih razloga.

Ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Damir Ljubić potvrdio je za Dnevni list kako prema sadašnjem rasporedu sjednice Vlade pitanje HT-a nije uvršteno na dnevni red. No, Ljubić je naglasio kako su do početka sjednice moguće izmjene, a pitanje sudbine natječaja za direktora ove kompanije sada je isključivo u rukama ministra prometa i veza Naila Šećkanovića.

Ljubić je pak potvrdio da će ministri iz reda HDZ-a 1990. glasovati za mišljenje resornog ministra Šećkanovića, te kaže kako je ono u ovom trenutku davanje zelenog svijetla za Stipu Prlića. Na taj bi se način omogućilo da se on i potvrdi kao novi direktor kompanije, pa čak u slučaju da ministri iz reda HDZ-a BiH budu protiv.

Treba kazati kako je i njegov stranački šef Božo Ljubić dao punu potporu Prlićevom imenovanju, istaknuvši kako je on odigrao pozitivnu ulogu kad je spriječio otuđivanje Eroneta od društva, države, građana. Dodao je kako je on jedini predloženi kandidat i ima podršku većine članova Nadzornog odbora.

Dnevni list navodi kako s druge strane, HDZ BiH prema priznanju predsjednika SDA Sulejmana Tihića i dalje traži potporu najjače bošnjačke stranke za udaljavanje Prlića s čelne dužnosti iako je on jedini ispunio uvjete na natječaju.

Ovakva situacija najmanje pogoduje poslovanju HT-a koji se u ovom trenutku nalazi u gotovo potpunoj blokadi. Predsjednik Nadzornog odbora ove kompanije Žarko Pušić zbog toga smatra kako se ovo pitanje mora pod hitno uvrstiti na dnevni red sjednice federalne Vlade.

On je kazao kako se zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi ova mostarska kompanija treba napokon staviti točka na davno provedeni natječaj, tim više što se mišljenje federalne Vlade o reizboru Stipe Prlića tražilo još 13. svibnja.

No, do danas odgovor nije stigao, tako da je kompanija u situaciji u kojoj praktično nema vodstva.

Branimir Glavaš svoj politički angažman među Hrvatima u BiH najavio je prije mjesec dana nakon sjednice HDSSB-a u Tomislavgradu. Nezadovoljan je položajem hrvatskoga naroda u BiH.

Branimir Glavaš vraća se na političku scenu i to u susjednoj Bosni i Hercegovini, piše Dnevni list, a prenosi portal sarajevo-x.com.

- Osjećam se kao slobodan i ravnopravan državljanin moje države BiH koja daje široke mogućnosti za moj budući rad i javno i političko djelovanje u ovim okolnostima. Očekivati je da ću sada punim plućima krenuti u javno i političko djelovanje - izjavio je Glavaš za Dnevni list.

Dnevni list piše kako je Branimir Glavaš svoj politički angažman među Hrvatima u BiH najavio prije mjesec dana, kada je nakon sjednice HDSSB-a u Tomislavgradu izrazio nezadovoljstvo položajem hrvatskoga naroda u BiH, ali i, kako je rekao, maćehinskim odnosom Hrvatske kao matične države prema njima.

(VL)

Taylor Branch, the Pulitzer Prize-winning author and civil rights historian, would pick up a notepad of questions and two microcassette recorders and drive his truck down Interstate 95 to Washington. Parking on the South Lawn, he would head to the White House family quarters for interviews so secret Clinton stored the tapes of them in his sock drawer.

What followed sometimes seemed like one of the bull sessions the two had two decades earlier when they shared an apartment in Austin, running George McGovern's 1972 presidential campaign in Texas.

In these interviews and a new book that has followed, Branch says he tried to capture Clinton's unvarnished perspective on the events swirling around his presidency, from the consequential to the occasionally comic.

Reluctant to discuss the affair with Monica Lewinsky that led to his impeachment, Clinton once lamented that it occurred when he felt sorry for himself and that he "just cracked" under the pressure of personal and political setback.

He also relayed how Boris Yeltsin's late-night drinking during a visit to Washington in 1995 nearly created an international incident. The Russian president was staying at Blair House, the government guest quarters. Late at night, Clinton told Branch, Secret Service agents found Yeltsin clad only in his underwear, standing alone on Pennsylvania Avenue and trying to hail a cab. He wanted a pizza, he told them, his words slurring.

The next night, Yeltsin eluded security forces again when he climbed down back stairs to the Blair House basement. A building guard took Yeltsin for a drunken intruder until Russian and U.S. agents arrived on the scene and rescued him.

Then there was Clinton's take on a heated, two-hour discussion he had with then-Vice President Gore just after Gore had lost the 2000 presidential election to Republican George W. Bush.

The meeting started politely enough, Clinton recalled. Then Clinton, who felt underutilized during the 2000 campaign, told Gore he could have tilted the election to the Democratic side if he had been dispatched to stump in Arkansas or New Hampshire, both states in which Clinton was popular. Either state would have provided the electoral votes Gore needed to win.

Gore replied that Clinton's scandalous shadow was a "drag" that had plagued Gore at every step of the campaign. The two "exploded" at each other in mutual recrimination.

Clinton may be having some second thoughts about the 79 oral history interviews he gave to Branch during his presidency, their contents not yet released. The transcripts are in binders that fill a long shelf in the office he converted from a garage behind his home in Chappaqua, N.Y.

The former president has been on the phone with Branch for hours since he got page proofs of Branch's new book, The Clinton Tapes: Wrestling History with the President (Simon & Schuster), running "hot and cold" about the account based on Branch's recollections of their conversations.

"I think it's fair to say he's nervous," Branch, 62, said last week at his Victorian house here. Clinton didn't respond to several requests for comment.

The portrait that emerges from the 707-page tome is a president who reveled in policy and delighted in politics but "always thought he was trapped in the personal issues," Branch says. The description of Clinton's goals and thinking is more candid and more complex than in Clinton's 2004 memoir, My Life.

Still, Branch's book is more of a one-man show than a three-dimensional perspective: The world of the moment as seen through the president's eyes.

Branch waited until his civil-rights trilogy was done and Clinton's memoirs were published before turning to this book. Clinton didn't know Branch was making his own set of contemporaneous tapes, Branch says, "but I don't think he'd be surprised" that a historian would do so.

As he drove back to Baltimore after each interview, Branch would put a fresh tape in his recorder and recap what the president had just said. If he didn't finish during the hour-long drive, he would sit in his tree-lined driveway in the pre-dawn quiet, stifling yawns and talking into the recorder until he was done.

Declining to detail Clinton's concerns, he says: "The only thing I can say is that I didn't change anything that he asked me to change."

'I just cracked'

The president would be voluble on almost any topic, from the willingness of India and Pakistani leaders to threaten the death of millions in their standoff over nuclear arms, to his assessment of the Republican contenders vying to succeed him in 2000.

Texas governor George W. Bush "was unqualified to be president … but he had shrewd campaign instincts," Clinton told Branch. Arizona Sen. John McCain "might make a good president, but he had no idea how to run."

Clinton was less forthcoming when the topic turned to Lewinsky, whose affair with Clinton shook his marriage and his presidency. Branch says he felt "squeamish" about asking too much. Branch called the allegations of personal misconduct by public figures "familiar quicksand" from his years of studying the public and private life of Martin Luther King Jr.

When the topic did come up, Clinton usually offered the boilerplate responses he was giving in public. Once a special counsel was investigating first the Whitewater land deal and then the Lewinsky controversy, the two men skirted issues under investigation while the recorder was running to avoid having the tapes subject to subpoena and exposure.

But one night in August 1999, six months after he had survived the Senate impeachment trial, words "spilled out" from an emotional Clinton. He told Branch the Lewinsky affair began because "I cracked; I just cracked."

Branch said in the interview he believed that Clinton "had once maybe strayed more often than that and made a big resolution not to do it in the White House because there was too much at stake." Saying he was "speaking out of school," Branch went on: "From his point of view, he succeeded 99%, but then felt sorry for himself and lapsed."

The Democrats' loss of Congress in the November 1994 elections — on top of the death of Clinton's mother the previous January and the Whitewater investigation — made Clinton feel beleaguered, unappreciated and open to a liaison with Lewinsky, Clinton told Branch. The affair began during the government budget shutdown in November 1995 and resumed briefly a few months after Clinton's re-election in 1996 — a victory that he felt should have been vindication but didn't still his critics.

"He said he could have done worse," Branch writes. "He could have blown something up."

Behind the headlines

Sitting with Branch on the second floor of the White House, Clinton would rail against the news media and his Republican opposition for what he saw as pursuing the personal and the inconsequential rather than the substantive and important. At times he would admit that his own actions played a part in all that, especially in the Lewinsky affair, stoking the controversies that risked overshadowing everything else.

Branch, who kept a daily account of Clinton's schedule from news accounts, would set up two small recorders and pose questions he had written on a notepad, probing for details and insights beyond what was on the public record.

They often would meet in the Treaty Room but sometimes sat in the small family kitchen or on the Truman Balcony. In July 2000, during the Middle East peace negotiations, Branch was summoned for a session at the presidential retreat at Camp David.

Once done, Branch would rewind the tapes, label them and give them to Clinton. After several years, he learned the president was tucking them behind his socks in a chest of drawers, where they remained until he moved out of the White House.

Branch has never heard the tapes. Besides the president's scheduler, almost no one on the West Wing staff knew the interviews were taking place.

"I walked in on the two of them talking one night late in the residence and they both acted a little funny," remembers then-White House press secretary Joe Lockhart. "A year later in the Chappaqua house, after he'd left the White House, I saw a box of tapes sitting out and asked the president what they were, and he told me they were the Taylor conversations."

There was a roller coaster quality to some of the evenings, Branch recalls. Clinton, often exhausted, was a study in multi-tasking. One interview in 1995 was interrupted by then-Secretary of State Warren Christopher calling about air strikes in Bosnia; Clinton had been filling in a crossword puzzle and then began to deal a game of solitaire while continuing both conversations.

On the night of the Oklahoma City bombing in April 1995, the topics between Clinton and Branch included not only that catastrophe but also then-Pakistani Prime Minister Benazir Bhutto's appeal to win delivery of more F-16 fighter jets and the legislative strategy of the new GOP House speaker, Newt Gingrich.

Then Chelsea, the Clintons' daughter, hovered at the door. She was writing a paper for her sophomore English class to describe the best and worst qualities of Dr. Frankenstein in Mary Shelley's famous novel, but she couldn't make her points fit on a single page, as assigned.

"He's reading it, and then he asked me to read it and what did I think? And where could it be shortened?" Branch recalls. "I've got the tapes going and I'm wondering, 'Am I going to be able to get back to the stuff I'm supposed to be doing? And will historians of the future think I'm an idiot for getting sidetracked off of these things with the president of the United States to be critiquing this homework assignment on … Dr. Frankenstein?' "

From the beginning, the interviews were designed to provide Clinton's perspective on his presidency as it was happening.

There have been White House recordings of one sort or another since Franklin Roosevelt, but the secret systems that taped phone conversations of John Kennedy and Lyndon Johnson and Oval Office meetings of Richard Nixon have been dismantled. A fear of investigations and subpoenas means presidents worry about being able to keep a diary private.

"The records preserved in presidential libraries are getting more voluminous but less personal," Branch says. "There's a mountain of paper, but it's really hard to tell what happened."

After the 1972 campaign, Clinton and Branch didn't speak to one another for 20 years. Clinton was building a political career in Arkansas; Branch was researching and writing a history of the civil rights movement from 1954 to 1968.

Clinton had read Parting the Waters: America in the King Years 1954-63— even the footnotes, many of them crediting records from presidential libraries. As president-elect, he asked Washington Post publisher Katharine Graham to put Branch and his wife, Christy Macy, on the guest list for a glittering dinner party Graham hosted. There, Clinton pulled Branch aside for a brief conversation.

His question: How could he be sure his presidency had records that would give historians a similar window into what was going on behind the scenes?

Dictating a diary

Branch says the two conferred several times about it during the administration's opening months. Clinton proposed Branch fill the role Arthur Schlesinger Jr. played in the Kennedy administration, a sort of court historian on the White House staff. Branch declined. Clinton tried dictating a diary but found it unwieldy; he said he needed to be interacting with someone.

In September 1993, Branch agreed to do oral history interviews with Clinton until the president could train someone on his staff for that role. No one else was ever trained, and their sessions continued until Clinton left office in 2001.

The president was determined to keep them secret to avoid what he saw as inevitable demands for disclosure.

"I was constantly wrestling with, 'What is my job?' " Branch says. "Basically, my first goal was to say, 'This is about history. … I want to get as much raw material on the record as possible.' But it was never that simple."

Branch was there as a historian but he also was a friend, and Clinton at times would seek his advice. From 1998 to 1999, Branch's wife worked at the White House as a speechwriter for Hillary Clinton. As Bill Clinton finished his memoirs, he surprised Branch with a $50,000 "bonus" for his help in laying the groundwork for them.

Publication of Branch's book has underscored the conflicting agendas of friend and historian.

Clinton on several occasions had encouraged Branch to write a book about their sessions, albeit at some undesignated point in the future. The author used the advance he received from the publishing house Simon & Schuster to have his own tapes transcribed; he had stored them in a safe deposit box at a bank.

Those tapes will be available to researchers next year at the University of North Carolina at Chapel Hill.

The former president had planned to use the interviews he had given when he wrote his book, but there is little sign he did. As he neared the deadline to submit his manuscript in 2004, he invited Branch to Chappaqua to read the first 700 pages. Branch was stunned to find that with only a month or two to go until his deadline, Clinton was just beginning to write about his time in the White House.

In one of their few arguments, Branch urged him to delay publication or split the memoir into two volumes — one now, a second later. Clinton refused. In the end, My Life "skims the surface" of his presidency like a hovercraft, Branch says.

For historians wanting to plunge into the Clinton presidency, the unprecedented interviews will be invaluable, says Russell Riley, head of the Presidential Oral History Program at the University of Virginia's Miller Center of Public Affairs. He calls their existence "a major historical event," though Clinton hasn't said when and under what conditions they might be available to scholars.

"There is a poverty of original-source accounts of what truly is happening in the White House (because) people are afraid to put things down on paper," Riley says. The recordings "hold a great deal of promise for us in getting a better picture of at least what President Clinton's mentality and understanding were at critical moments of his presidency."

He likens it to the scene in The Wizard of Oz when Dorothy goes from black-and-white Kansas to full-color Oz: "The richness of the portraiture of what you're seeing around you and the way it engages your senses about history are profoundly enhanced."

Obama and the U.S. Strategy of Buying Time

November 2, 2009 | 2003 GMT

By George Friedman

Making sense of U.S. President Barack Obama's strategy at this moment is difficult. Not only is it a work in progress, but the pending decisions he has to make -- on Iran, Afghanistan and Russia -- tend to obscure underlying strategy. It is easy to confuse inaction with a lack of strategy. Of course, there may well be a lack of strategic thinking, but that does not mean there is a lack of strategy.

Strategy, as we have argued, is less a matter of choice than a matter of reality imposing itself on president. Former U.S. President George W. Bush, for example, rarely had a chance to make strategy. He was caught in a whirlwind after only nine months in office and spent the rest of his presidency responding to events, making choices from a menu of very bad options. Similarly, Obama came into office with a preset menu of limited choices. He seems to be fighting to create new choices, not liking what is on the menu. He may succeed. But it is important to understand the overwhelming forces that shape his choices and to understand the degree to which whatever he chooses is embedded in U.S. grand strategy, a strategy imposed by geopolitical reality.

Empires and Grand Strategy

American grand strategy, as we have argued, is essentially that of the British Empire, save at a global rather than a regional level. The British sought to protect their national security by encouraging Continental powers to engage in land-based conflict, thereby reducing resources available for building a navy. That guaranteed that Britain's core interest, the security of the homeland and sea-lane control, remained intact. Achieving this made the United Kingdom an economic power in the 19th century by sparing it the destruction of war and allowing it to control the patterns of international maritime trade.

On occasion, when the balance of power in Europe tilted toward one side or another, Britain intervened on the Continent with political influence where possible, direct aid when necessary or -- when all else failed -- the smallest possible direct military intervention. The United Kingdom's preferred strategy consisted of imposing a blockade -- e.g., economic sanctions -- allowing it to cause pain without incurring costs.

At the same time that it pursued this European policy, London was building a global empire. Here again, the British employed a balance-of-power strategy. In looking at the history of India or Africa during the 19th century, there is a consistent pattern of the United Kingdom forming alliances with factions, whether religious or ethnic groups, to create opportunities for domination. In the end, this was not substantially different from ancient Rome's grand strategy. Rome also ruled indirectly through much of its empire, controlling Mediterranean sea-lanes, but allying with local forces to govern; observing Roman strategy in Egypt is quite instructive in this regard.

Empires are not created by someone deciding one day to build one, or more precisely, lasting empires are not. They emerge over time through a series of decisions having nothing to do with empire building, and frequently at the hands of people far more concerned with domestic issues than foreign policy. Paradoxically, leaders who consciously set out to build empires usually fail. Hitler is a prime example. His failure was that rather than ally with forces in the Soviet Union, he wished to govern directly, something that flowed from his ambitions for direct rule. Particularly at the beginning, the Roman and British empires were far less ambitious and far less conscious of where they were headed. They were primarily taking care of domestic affairs. They became involved in foreign policy as needed, following a strategy of controlling the seas while maintaining substantial ground forces able to prevail anywhere -- but not everywhere at once -- and a powerful alliance system based on supporting the ambitions of local powers against other local powers.

On the whole, the United States has no interest in empire, and indeed is averse to imperial adventures. Those who might have had explicit inclinations in this direction are mostly out of government, crushed by experience in Iraq. Iraq came in two parts. In the first part, from 2003 to 2007, the U.S. vision was one of direct rule relying on American sea-lane control and overwhelming Iraq with well-supplied American troops.

The results were unsatisfactory. The United States found itself arrayed against all Iraqi factions and wound up in a multipart war in which its forces were merely one faction arrayed against others. The Petraeus strategy to escape this trap was less an innovation in counterinsurgency than a classic British-Roman approach. Rather than attempting direct control of Iraq, Petraeus sought to manipulate the internal balance of power, aligning with Sunni forces against Shiite forces, i.e., allying with the weaker party at that moment against the stronger. The strategy did not yield the outcome that some Bush strategists dreamed of, but it might (with an emphasis on might) yield a useful outcome: a precariously balanced Iraq dependent on the United States to preserve its internal balance of power and national sovereignty against Iran.

Many Americans, perhaps even most, regret the U.S. intervention in Iraq. And there are many, again perhaps most, who view broader U.S. entanglement in the world as harmful to American interests. Similar views were expressed by Roman republicans and English nationalists who felt that protecting the homeland by controlling the sea was the best policy, while letting the rest of the world go its own way. But the Romans and the British lost that option when they achieved the key to their own national security: enough power to protect the homeland. Outsiders inevitably came to see that power as offensive, even though originally its possessors intended it as defensive. Indeed, intent aside, the capability for offensive power was there. So frequently, Rome and Britain threatened the interests of foreign powers simply by being there. Inevitably, both Rome and Britain became the targets of Hannibals and Napoleons, and they were both drawn into the world regardless of their original desires. In short, enough power to be secure is enough power to threaten others. Therefore, that perfect moment of national security always turns offensive, as the power to protect the homeland threatens the security of other countries.

A Question of Size

There are Obama supporters and opponents who also dream of the perfect balance: security for the United States achieved by not interfering in the affairs of others. They see foreign entanglements not as providing homeland security, but as generating threats to it. They do not understand that what they want, American prosperity without international risks, is by definition impossible. The U.S. economy is roughly 25 percent of the world's economy. The American military controls the seas, not all at the same time, but anywhere it wishes at any given time. The United States also controls outer space. It is impossible for the United States not to intrude on the affairs of most countries in the world simply by virtue of its daily operations. The United States is an elephant that affects the world simply by being in the same room with it. The only way to not be an elephant is to shrink in size, and whether the United States would ever want this aside, decreasing power is harder to do than it might appear -- and much more painful.

Obama's challenge is managing U.S. power without decreasing its size and without imposing undue costs on it. This sounds like an attractive idea, but it ultimately won't work: The United States cannot be what it is without attracting hostile attention. For some of Obama's supporters, it is American behavior that generates hostility. Actually, it is America's presence -- its very size -- that intrudes on the world and generates hostility.

On the domestic front, the isolationist-internationalist divide in the United States has always been specious. Isolationists before World War II simply wanted to let the European balance of power manage itself. They wanted to buy time, but had no problem with intervening in China against Japan. The internationalists simply wanted to move from the first to the second stage, arguing that the first stage had failed. There was thus no argument in principle between them; there was simply a debate over how much time to give the process to see if it worked out. Both sides had the same strategy, but simply a different read of the moment. In retrospect, Franklin Roosevelt was right, but only because France collapsed in the face of the Nazi onslaught in a matter of weeks. That aside, the isolationist argument was quite rational.

Like that of Britain or Rome, U.S. grand strategy is driven by the sheer size of the national enterprise, a size achieved less through planning than by geography and history. Having arrived where it has, the United States has three layers to its strategy.

First, the United States must maintain the balance of power in various regions in the world. It does this by supporting a range of powers, usually the weaker against the stronger. Ideally, this balance of power maintains itself without American effort and yields relative stability. But stability is secondary to keeping local powers focused on each other rather than on the United States: Stability is a rhetorical device, not a goal. The real U.S. interest lies in weakening and undermining emergent powers so they don't ultimately rise to challenge American power. This is a strategy of nipping things in the bud.

Second, where emergent powers cannot be maintained through the regional balance of power, the United States has an interest in sharing the burden of containing it with other major powers. The United States will seek to use such coalitions either to intimidate the emerging power via economic power or, in extremis, via military power.

Third, where it is impossible to build a coalition to coerce emerging powers, the United States must decide either to live with the emerging power, forge an alliance with it, or attack it unilaterally.

Obama, as with any president, will first pursue the first layer of the strategy, using as little American power as possible and waiting as long as possible to see whether this works. The key here lies in not taking premature action that could prove more dangerous or costly than necessary. If that fails, his strategy is to create a coalition of powers to share the cost and risk. And only when that fails -- which is a function of time and politics -- will Obama turn to the third layer, which can range from simply living with the emerging power and making a suitable deal or crushing it militarily.

When al Qaeda attacked what it saw as the leading Christian power on Sept. 11, Bush found himself thrown into the third stage very rapidly. The second phase was illusory; sympathy aside, the quantity of military force allies could and would bring to bear was minimal. Even active allies like Britain and Australia couldn't bring decisive force to bear. Bush was forced into unilateralism not so much by the lack of will among allies as by their lack of power. His choice lay in creating chaos in the Islamic world and then forming alliances out of the debris, or trying to impose a direct solution through military force. He began with the second and shifted to the first.

Obama's Choices

Obama has more room to maneuver than Bush had. In the case of Iran, no regional solution is possible. Israel can only barely reach into the region, and while its air force might suffice to attack Iranian nuclear facilities, and air attacks might be sufficient to destroy them, Israel could not deal with the Iranian response of mining the Strait of Hormuz and/or destabilizing Iraq. The United States must absorb these blows.

Therefore, Obama has tried to build an anti-Iranian coalition to intimidate Tehran. Given the Russian and Chinese positions, this seems to have failed, and Iran has not been intimidated. That leaves Obama with two possible paths. One is the path followed by Nixon in China: ally with Iran against Russian influence, accepting it as a nuclear power and dealing with it through a combination of political alignment and deterrence. The second option is dealing with Iran militarily.

His choice thus lies between entente or war. He is bluffing war in hopes of getting what he wants, in the meantime hoping that internal events in Iran may evolve in a way suitable to U.S. interests or that Russian economic hardship evolves into increased Russian dependence on the United States such that Washington can extract Russian concessions on Iran. Given the state of Iran's nuclear development, which is still not near a weapon, Obama is using time to try to head off the third stage.

In Afghanistan, where Obama is already in the third stage and where he is being urged to go deeper in, he is searching for a way to return to the first stage, wherein an indigenous coalition emerges that neutralizes Afghanistan through its own internal dynamic. Hence, Washington is negotiating with the Taliban, trying to strengthen various factions in Afghanistan and not quite committing to more force. Winter is coming in Afghanistan, and that is the quiet time in that conflict. Obama is clearly buying time.

In that sense, Obama's foreign policy is neither as alien as his critics would argue nor as original as his supporters argue. He is adhering to the basic logic of American grand strategy, minimizing risks over time while seeking ways to impose low-cost solutions. It differs from Bush's policies primarily in that Bush had events forced on him and spent his presidency trying to regain the initiative.

The interesting point from where we sit is not only how deeply embedded Obama is in U.S. grand strategy, but how deeply drawn he is into the unintended imperial enterprise that has dominated American foreign policy since the 1930s -- an enterprise neither welcomed nor acknowledged by most Americans. Empires aren't planned, at least not successful empires, as Hitler and Napoleon learned to their regret. Empires happen as the result of the sheer reality of power. The elephant in the room cannot stop being an elephant, nor can the smaller animals ignore him. No matter how courteous the elephant, it is his power -- his capabilities -- not his intentions that matter.

Obama is now the elephant in the room. He has bought as much time as possible to make decisions, and he is being as amiable as possible to try to build as large a coalition as possible. But the coalition has neither the power nor appetite for the risks involved, so Obama will have to decide whether to live with Iran, form an alliance with Iran or go to war with Iran. In Afghanistan, he must decide whether he can recreate the balance of power by staying longer and whether this will be more effective by sending more troops, or whether it is time to begin withdrawal. In both cases, he can use the art of the bluff to shape the behavior of others, maybe.

He came into the presidency promising to be more amiable than Bush, something not difficult given the circumstances. He is now trying to convert amiability into a coalition, a much harder thing to do. In the end, he will have to make hard decisions. In American foreign policy, however, the ideal strategy is always to buy time so as to let the bribes, bluffs and threats do their work. Obama himself probably doesn't know what he will do; that will depend on circumstances. Letting events flow until they can no longer be tolerated is the essence of American grand strategy, a path Obama is following faithfully.

It should always be remembered that this long-standing American policy has frequently culminated in war, as with Wilson, Roosevelt, Truman, Johnson and Bush. It was Clinton's watchful waiting to see how things played out, after all, that allowed al Qaeda the time to build and strike. But this is not a criticism of Clinton -- U.S. strategy is to trade time for risk. Over time, the risk might lead to war anyway, but then again, it might not. If war does come, American power is still decisive, if not in creating peace, then certainly in wreaking havoc upon rising powers. And that is the foundation of empire.

Objava o prethodnoj registraciji birača

Priopćenje Viktora Marića načelnika općine Grude

	Viktor Marić načelnik općine Grude