NAJBOLJI VICEVI SE OSTAVLJAJU ZA KRAJ
Malo tko dobronamjeran ne bi potpisao tvrdnje kako “Hrvatska preskupo plaća ponašanje svojih političara” ili “krajnje je vrijeme da na scenu stupe državnici, odnosno onakvi političari koji osjećaju odgovornost ne samo za sebe i svoje blagostanje nego i za generacije što dolaze”. No činjenica da ih je na skupu ekonomista u Opatiji izgovorio odlazeći predsjednik Stjepan Mesić čini ih izrazom krajnjeg političkog cinizma.
Tko su političari čije ponašanje “Hrvatska preskupo plaća”? Spada li među njih i sam Mesić, političar s najdužim stažom na najvišim funkcijama? Ili je desetljeće na dužnosti predsjednika RH, činjenica da je bio i predsjednik Sabora, premijer, zadnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije premalo da bi ga se svrstalo među važne političare?
Netko neupućen bi iz navedenih riječi mogao zaključiti da ih je izrekao neovisni humanistički intelektualac, vječni disident, Majka Tereza, moralna vertikala koja nikad nije primirisala vlasti. Kako bi se samo prevario, pogotovo oko cijene koju zajednica doslovno plaća za “ponašanje” tog političara!
Za vrijeme prve predsjedničke kampanje Mesić je obećavao drastično kresanje troškova predsjedničkog ureda te napuštanje Pantovčaka i Brijuna. Kad je postao predsjednik, sve je to opovrgnuo i došao do toga da mu godišnji proračun ureda od sedam milijuna eura višestruko premašuje proračun ranijeg Tuđmanova.
Imajući na umu da će nas ubuduće Mesićev ured umirovljenog bivšeg predsjednika stajati 800.000 kuna godišnje, ispada da je njegov jedini prijedlog za uštedu bio onaj koji se odnosio na sprovode hrvatskih branitelja. Izjava kako je krajnje vrijeme da na scenu stupe odgovorni državnici dosad je neviđen politički autogol.
Kako bi bilo kad bi nogometni izbornik čiji je mandat pri kraju izjavio “konačno je došlo vrijeme da na čelo reprezentacije dođe stručan, nekorumpiran i posvećen trener”? Izgleda da se i dalje računa na kratko pamćenje i još kraću pamet birača. Pohvalno je to što je Mesić na odlasku obišao srpske povratnike na Kordunu i pozvao i ostale na povratak, no je li im se mogao i ispričati zbog huškačkih izjava s početka devedesetih poput one kako će Srbi iz Hrvatske odnijeti onoliko zemlje koliko su je donijeli na opancima?
Hoće li se konačno preživjelim logorašima Jasenovca ispričati zbog izjava poput zloglasne, slikom i tonom dostupne na internetu: “Mi se nemamo razloga nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata – ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje… Mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja, kada su nam sile Osovine priznale hrvatsku državu. I pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima za pobjedničkim stolom.”
Prema kojoj izjavi da se ravnaju Hrvati iz BiH, koje za dva predsjednička mandata nijednom nije posjetio – onoj iz 1992. na tribini u Širokom Brijegu kako se “mogu smatrati hrvatskim građanima” i kako je “Široki hrvatska zemlja” ili recentnima da se okrenu prema Sarajevu, gdje Mesiću danas, iako se s HDZ-om razišao tek nekoliko mjeseci nakon bošnjačko-hrvatskoga rata, tepaju kako je “veliki prijatelj Bosne”, “Bog”, “Tito” i “prava raja”?
Da slične amnezije i krivotvorine vlastite političke prošlosti neće nestati sa sadašnjim predsjednikom, svjedoče i izjave kandidata za nasljednika. Vidošević je stranku čiji je bio član do prije nekoliko tjedana prozvao zbog lošeg vođenja države i dodao da se ne osjeća ni najmanje odgovornim: “Bio sam dio vladajućeg sustava, ali protiv HDZ-ove politike uvijek sam se borio kao lav… Nikad nisam svoju karijeru gradio preko stranke, a uvijek sam bio uspješan.”
Kako se to kao HDZ-ov dužnosnik borio protiv HDZ-a nije objasnio. Za razliku od Mesića koji je najbolje viceve čuvao za kraj mandata, Vidošević je ispalio najbolji vic već na samom počeku kampanje kad je poručio građanima kako on njihove glasove ne želi zbog sebe, nego zbog njih: “Zovem vas da glasujete za mene kako bi vama bilo bolje”, rekao je i visoko postavio ljestvicu.
