Nakon što su nas kandidati tjednima zasipali promidžbom, odabrali smo najboljeg i ovlastili ga da pet godina obavlja dužnost. Neuklonjeni će nas plakati, poput najava davno održanih koncerata, neko vrijeme pozivati da glasamo za likove na njima, novinski tekstovi o izborima bivat će sve rjeđi i na kraju će se, nakon prisege novog predsjednika, stvari vratiti u kolotečinu.

Završetak izbora i završetak je razdoblja fikcije, buđenja nade i velikih obećanja. Slijedi povratak u stvarnost, koja ove godine neće biti nimalo blistava. Nakon poplave predizbornog optimizma, tijekom dugog razdoblja slijedi nam drukčija ploča, s pričama o strpljenju i stezanju remena.

Zahvaljujući novom filmu Jamesa Camerona, ovih dana često se spominje pojam “avatar”. Pored starog hinduističkog značenja inkarnacije božanstva u niži životni oblik, termin je posljednjih godina dobio i novo. U virtualnom, internetskom svijetu, bilo u kompjutorskim igrama ili na forumima, stvarna osoba predstavlja se preko svoje slike, grafičke inkarnacije koja je u e-žargonu dobila naziv avatar. Postaje drugo, virtualno tijelo s kojim se osoba poistovjećuje, prije svega u očima drugih na mreži koji je samo kroz avatar i percipiraju.

Gledajući predizbornu kampanju, svjesni smo da kandidati cijelo vrijeme igraju određenu ulogu. Modernije kazano, u virtualnoj izbornoj borbi nisu se sukobili “stvarni” Ivo Josipović i Milan Bandić, već smo gledali njihove avatare koje su PR stručnjaci nastojali modelirati tako da osvoje simpatije većine biračkog tijela. Avatari i poruke koje odašilju moraju biti jednostavni i prepoznatljivi. Ni najbolji stručnjak od kandidata ne može načiniti bilo što, već samo ono za što ima neku osnovu. Glumac dvometraš teško može odglumiti Napoleona.

Ni Josipović nije mogao za avatara uzeti mangupa ni Bandić usporenog, sofisticiranog intelektualca. Izborna transformacija Bandićeva avatara, slijedom raspleta prvog kruga, bila je prilično radikalna – u nekoliko tjedana od lijevog populista tipa Chaveza pokušao je postati predstavnik desnog biračkog tijela. Pa se uz ranije iskomunicirane osobine kao što su prijatelj sirotinje, neumorni radnik ili kandidat malog čovjeka koji zazire od knjiškog svijeta, preko noći moralo pojačati bogoljublje i domoljublje.

Odjednom je prikazan kao desni, nacionalistički avatar, što nema veze sa stvarnošću. Neki koji su se iščuđavali kako zastupnik desne, katoličke Hrvatske može biti dojučerašnji član “partije” šalili su se da im je izbor u drugom krugu kao da biraju između Maoa i Envera Hoxhe. Bandić je ipak postideološki fenomen. Podržali su ga Hrvati iz BiH, ali i Bošnjaci.

U Cazinskoj krajini dočekali su ga spletom narodnih igara u muslimanskim nošnjama pa ispada da je “desničar” Bandić, kojeg je navodno podržao i Dodik, savršen Titov nasljednik. Na drugom nivou izborne igre, Bandićev avatar proračunato je nametnuo grubu igru, poput ekipe svjesne da je tehnički slabija pa forsira antinogomet.

Josipovićev avatar, fini, građanski intelektualac koji promiče pravdu i poštenje, u startu se pokazao kao pobjednički izbor. Potencijalna slaba točka bilo je nereflektirano spajanje lijevog i građanskog, koje je tijekom komunizma izvela tzv. crvena buržoazija, privilegirana klasa iz koje potječe, formirana nakon što je isti komunizam uništio tradicionalnu građansku klasu.

Igra je u osnovi bila borba lijevog elitizma u spoju s (malo)građanskim vrijednostima, oličenima u fantazijama o sinčiću kao umivenom, počešljanom odlikašu koji svira klavir i zablistat će “pred svijetom” s jedne, i lijevog populizma predsjednika koji će dotrčati do sirotinje i zauzeti se za nju, u spoju s instant desničarenjem i oportunističkim bogoljubljem, s druge strane.

Sukobljeni avatari kao da pripadaju različitim generacijama iste partijske igre. Bandić je sličniji nesofisticiranim kadrovima iz prethodne generacije, dok je Josipović, kulturološki gledano, napredniji. On je simbolički Bandićev sin, a javnost mu je ponosna mama.

Nino Raspudić